Emocionalne reakcije često su navika. Riječ je o obrascima reagiranja koji nam mogu otežavati život. Postoji li drugi put? Postoji i zove se emocionalna svjesnost.
____________________________________
“Proučavati budizam znači proučavati sebe”, rekao je jednom zen majstor Dogen. U ovom citatu, riječ “proučavati” upotrebljava se u smislu svjesnosti – uspostavljanja svjesnosti u kojoj možemo otpustiti prošlost i budućnost, prevazići ljutnju i tugu, napustiti svo prijanjanje i svu tjeskobu, i probuditi se u slobodi srca, sada i ovdje.
Svjesnost je najjači alat duhovnog razvoja. Pritom se misli na emocionalnu svjesnost, no ona se također prakticira u tijelu kao fizička svjesnost. Također, kod emocionalne svjesnosti nije riječ samo o svjesnosti povezanoj s emocionalnim stanjima, već i svjesnosti izvora emocionalnih stanja, koja svoj kognitivni izražaj nalaze u pogledima na stvari, mišljenjima i vjerovanjima.
Emocionalna svjesnost: 3 preduvjeta
Prije nego što se krene s vježbanjem emocionalne svjesnosti postoje 3 preduvjeta koja trebamo svladati.
Prije svega, trebamo naučiti cijeniti svaku nevolju koja nam se dogodi, malu ili veliku. Kako bismo to mogli, trebamo naučiti razdvojiti objektivnu činjenicu nevolje od našeg subjektivnog, fizičkog i mentalnog doživljaja. U Sallatha Sutti, Buddha objašnjava razliku između boli i patnje radi boli:
Kada nas pogodi osjećaj boli oni kojima nedostaje svjesnosti pate, tuguju i lamentiraju, te postaju izbezumljeni. Tako osjećaju dvije boli – fizičku i mentalnu. To je kao da vas je pogodila strijela, a nakon toga još jedna – tako da osjećate dvije strijele.
I doista, moguće je primijetiti razlike u reakcijama različitih ljudi kad ih zadesi slična nevolja, primjerice, u pacijenata na istom bolničkom odjelu, s istim medicinskim stanjem. Dakle, kad dobijemo tu odbijenicu ili vijesti o toj dijagnozi koje se bojimo, najbolje je oduprijeti se nagonu instantne reakcije i umjesto toga odlučiti se za meditativnu svjesnost u kojoj si puštamo da osjetimo tu emociju. Kad nam razum ne bude zagušen strahom, panikom, ljutnjom i sličnim, bit ćemo u boljoj poziciji da odgovorimo.
Također je bitno moći razumjeti razliku između fizičke ili emocionalne boli s jedne strane, i našeg tipičnog odgovora na njih koji se zove dukkha, a prevodi se kao “patnja”. Prema osnovama budizma, patnja kao treća karakteristika bića nastaje radi prve dvije karatkeristike – nematerijalnosti i nestalnosti. One u nama izazivaju osjećaj manjka, vrstu duboke egzistencijalne nesigurnosti. Borimo se da ju izbjegnemo tako što svoje živote punimo ponašanjima i idejama za koje vjerujemo da će nam dati jak osjećaj identiteta i suprotno, tako da izbjegavamo sve one nevolje, neugode i korake natrag koji podrivaju naš osjećaj da smo Netko i Nešto tko kontrolira svoj život.
Drugim riječima, pod patnjom u budističkom smislu misli se na emocionalnu bol koja nastaje od uzaludnosti naših pokušaja da izbjegnemo što god da ugrožava naš deluzioni osjećaj identiteta. Takva izbjegavanja mogu biti u obliku uvjerenja za koja se čvrsto držimo. No takav put nije rješenje. Jedini put oslobađanja leži u cjelovitom prihvaćanju straha, svjesnog disanja u centru boli, osjećanju njezine teksture, uspostavljanju intimnosti s njom. To je, kako kaže Buddha, slično savjetu na pitanje što učiniti s krovom koji propušta – skinute ga, i tada kiša više neće moći padati kroz njega…
Treće, vježbanje emocionalne svjesnosti bitno je kako bismo razvili svjesnost u kontekstu reakcija koje su nam prešle u naviku – reakcija na razne nedaće koje susretnemo u životu, počevši od gubitka najdražeg predmeta do mogućeg gubitka vlastitog života. Od nas se zahtijeva da svoju reakciju izbjegavanja zamijenimo duhom pozitivnog i radoznalog istraživanja, pritom ne potiskujući svoju reakciju, ali ni ne izražavajući je. No, naravno da takva praksa promjene naših uobičajenih reakcija na loše vijesti zahtijeva dugotrajan rad. No njome najviše učimo.
Upravo kao što to kaže pjesnik Rumi:
Ovo bivanje čovjekom ustvari je prenoćište.
Svako jutro novi dolazak.Radost, tuga, zloća,
trenutna svjesnost dolazi
u obliku neočekivanog posjetioca.Pozdravite ih i zabavite sve
čak i kad su to vojske tuge,
koji će vašu kuću
nasilno isprazniti od svega.Svejedno dočekajte svakog gosta s poštovanjem
možda će vas isprazniti
za nove užitke.Crna misao, sram, zlo,
dočekajte ih na vratima smijući se,
i pozovite unutra.Budite zahvalni za svakog koji dolazi,
jer svaki je poslan kao vodič,
s one strane.
Gdje vas najviše svrbi?
Usponi i padovi naših života čine unutarnu radionicu – od boli do užitka i cijelog dijapazona između. Da, čak je i užitak pogodan za vježbanje svjesnosti. Je li upravo užitak ono što je izrazito nestalne prirode – potreba usamljenog i ranjivog “ega” da maksimizira takve trenutke? Ili pak gori plamenom “čistog užitka” bezuvjetne svjesnosti? Vježbanjem možemo krenuti saznavati što je što na najudaljenijim krajevima tog kontinuuma.
Rad s patnjom dobro je opisala zen učiteljica Susan Murphy u Upside Down Zen:
Koja je najoštrija činjenica koja para vaš trenutni život? Uzmite trenutak kako biste razmislili o najvećem hororu, stvari koja vas najgore živcira ili nečemu o čemu neprestano razmišljate …Osjetite ju u svojem tijelu. Taj teror, živčanost, sram ili tuga vaš su najdraži neprijatelj…svu svoju kreativnu snagu za put života naći ćete upravo tamo….kretanje tim putem jednako je kretanju prema vašoj pravoj slobodi. U tom se prokletstvu može pronaći najveći blagoslov. U praksi nije riječ samo o prolaženju kroz činjenicu patnje, već i shvaćanju da je patnja put Dharme koji vam je otvoren.
Dakle, prvi korak sastoji se od preispitivanja vlastitog života i ustanovljavanja što nam to uzrokuje nelagodu, malu ili veliku. I kako na nju uobičajeno odgovaramo. Ovo je već samo po sebi koristan pothvat. Ta nelagoda može biti stvar manjeg omjera, primjerice, reakcija na neuredno zajedničko kućanstvo. Ili nešto većeg omjera, poput reakcije na probleme u odnosima ili obitelji. Oslobođenje uvijek ide po istom principu, pa uvid koji dolazi iz rada na relativno malom uzroku neugode može biti koristan i kad se susretnemo s većom nevoljom. No, u velikoj tuzi krije se potencijal najvećeg uvida, pa je korisno raditi s najjačim emocijama koje možemo podnijeti.
Praksa emocionalne svjesnosti
Chogyam Trumpa praksu je ukratko opisao na sljedeći način: “Pustite si da budete u emociji. Prođite kroz nju, prepustite joj se, iskusite ju…tada i najjače energije postaju nešto s čime možete raditi, umjesto da vas preuzmu, jer nema ničega što mogu preuzeti ako ne pružate otpor”. Ovo drugim riječima pojašnjava Morrie Schwartz, koju Jack Kornfield citira u svojoj knjizi After the Ecstasy, the Laundry:
Uzmite bilo koju emociju – ljubav prema osobi, tugu za voljenim ili strah i bol od smrtne bolesti. Ako se emocijama opirete – ako si ne dopuštate da ih osjetite do kraja – nikad se od njih nećete odvojeti, jer ste previše zauzeti time da se bojite. Bojite se boli, bojite se tuge. Bojite se ranjivosti koju u sebi sadrži ljubav. No bacanjem u te emocije…osjećate ih u potpunosti. Znate što je bol. Znate što je ljubav. Znate što je tuga. I samo tada možete reći: “Ok, osjetio/la sam ovu emociju…sad sam slobodan/na da se od nje odvojim…”
To je jednostavno za razumjeti. Patnja proizlazi iz našeg, na kraju beznadnog, pokušaja da izbjegnemo fizičku i emocionalnu bol. Ako možemo prihvatiti tu bol u dubinama našeg srca, tada će nas patnja ispustiti. No impuls pokušaja da izbjegnemo bol je možda najdublji instinkt kojeg imamo. Zbog toga je praksa emocionalne svjesnosti – postizanja intimnosti s boli – zahtjevan poduhvat koji traje cijelog života, i treba počivati na jakoj meditativnoj osnovi.
Da sumiramo, praksa emocionalne svjesnosti znači otvaranje svjesnosti emocija (pogotovo neugodnih), i to što je moguće više u tijelu, kao i disanje u toj svjesnosti kad god ju fizički doživimo. Praksa se sastoji od sljedeća četiri koraka koja se mogu ponavljati koliko god je potrebno, u meditaciji ili izvan nje:
- Misli: Koje misli prolaze kroz um? Pokušajte ih jednostavno osvjestiti kao mentalne događaje, koji se odražavaju u vašim trenutnim osjećajima (i možda čak i osjetima). U trenucima emocionalnog stresa, misli često dolaze u obliku bezuspješnih izbjegavanja. Obično se pojavljuju u obliku beskonačnog ruminiranja – ponavljajućih misli o vlastitoj nevolji i neadekvatnostima i konstantnom razmišljanju o tome što učiniti po tom pitanju. Takve misli mogu u podlozi sadržavati priču koju si govorimo o vlastitom životu i o tome tko jesmo prema toj priči.
- Emocije: Kako se trenutno osjećamo? Dobro, loše, neutralno? Rad s osjećajima nelagode, velikim ili malim – “nepoželjnim gostima” – posebno je vrijedan. Još je vredniji ako putem njega dođemo do ustaljenih emotivnih konfiguracija koje ponavljamo iz navike, a koje smo nesvjesno oblikovali u našoj životnoj borbi da održimo dobro sačuvano sebstvo. Duboki osjećaj manjka i neadekvatnosti osnovna je ljudska pozicija…možemo si recimo uvijek iznova postavljati pitanje: “Kakav je to osjećaj?”, sve dok ne razvijemo praksu opažanja emocija na ovaj način.
- Tijelo: Ovo je praksa koju se što više treba pokušati prakticirati u tijelu. Sva naša emotivna iskustva istovremeno su i tjelesna iskustva, i s njima trebamo naučiti biti intimni. Svjesna yoga također može pomoći u osvještavanju fizičke svjesnosti. Dakle, možete li osjetiti fizičku lokaciju vaših trenutnih osjećaja nelagode? Držanja tijela? Napetost u području trbuha ili srca? U ramenima i vratu? Uz praksu, možemo čak postati svjesni boje, okusa i mirisa neke akutne emocionalne boli – kao grimizne boje ljutnje ili plave samosažaljenja.
- Dah: Fizička svjesnost emocija može se ojačati svjesnim disanjem u određen tjelesni izražaj naše emocionalne nelagode, i izdisanjem iz nje sa svakim izdahom. U tibetanskoj tradiciji vjeruje se da već i sama svjesnost djeluje iscjeljujuće.
Zašto prakticirati emocionalnu svjesnost? Pema Chodron kaže: “Ako iskoristite svaku priliku da radite sa svojim umom – doma, u školi, na poslu – imat ćete više prilika da radite s jakim emocijama nego što biste imali da sat vremena sjedite na jastuku nekom pokušaju meditacije. A kad prepoznate emociju sa svjesnošću, i u nju uđete s nekim prepoznavanjem prirode uma, taj je proces samotransformirajući. Ne postoji ništa više što biste trebali učiniti. Kada na taj način radite sa svojim umom, jasno ćete vidjeti posljedice – ne samo u vama, nego u vašem okolišu – vašoj obitelji i vašoj zajednici.”
