Kako naći izlaz iz emocionalne boli koja se čini kao da izlaza nema? Michael Cornwall radi s ljudima po principu suosjećanja koju vidi kao alternativnu metodu psihijatrijskom sustavu.
Htio bih početi s nekoliko riječi o izuzetnoj ženi koja se prvi put dotakla mog života prije više od 50 godina. Godine 1966., tijekom mog školovanja za vojnog liječnika, bojnik koji je vodio našu jedinicu za obuku bila je medicinska sestra WAC (ženski korpus). Jednog jutra, otprilike mjesec dana nakon treninga, pozvala nas je i dala nam upute za taj dan:
“Danas ćete vi, vojnici, biti na bolničkom odjelu i brinuti se o muškarcima koji su svi teško ozlijeđeni, a mnoge jako boli. Neki od njih neće pokazivati znakove boli u kojoj se nalaze. No neki će se tresti, plakati i nekontrolirano cviljeti.
Čujte me sad. Dok im mijenjate zavoje i dodirujete ih i okrećete u krevetima, ne želim nikada vidjeti da se netko od vas prema njima ponaša drugačije zbog načina na koji doživljavaju bol. Nikada ne želim vidjeti kako posramljujete muškarce koji otvoreno pokazuju svoju bol. Muškarci koji šuteći podnose bol nisu ništa hrabriji ili bolji od onih koji to ne čine.
Svi oni moraju zaslužuju vaše jednako poštovanje, a vi morate učiniti svoju dužnost brinući se za svakog od njih. Zapamtite ovo: svi imamo različite tolerancije na bol. Nitko ne bi trebao trpjeti sam. “
Služila je u Drugom svjetskom ratu i Korejskom ratu. Sjećam se njezinih vrlo dragih, ali prodornih očiju. Intimno je znala strahote rata i zalagala se za milost. Naučila nas je da je veliki dio našeg posla kao medicinara, osim fizičkog posla stavljanja podvezica i stavljanja zavoja, bio i prenošenje iskrene brige koja je sama po sebi neophodan ljekoviti melem za ranjenike.
Vježbajući takav način otvorene brige, iz prve sam ruke vidio da se, kad se fizički ranjenim ili ozlijeđenim ljudima vjerno pokaže da su cijenjeni i poštovani i da neće biti napušteni da trpe u izolaciji, u njima događa emocionalni pomak. Često izvještavaju o prijelazu s osjećaja očaja i straha na osjećaj olakšanja i opipljive nade da će uskoro ozdraviti. Naučio sam da je osjećaj nade ključni element u fizičkom i emocionalnom ozdravljenju te da mi kao njegovatelji možemo pomoći da nada oživi u drugima kada su oni najugroženiji i trebaju našu suosjećajnu pomoć.
Nekoliko godina kasnije, i nakon što sam prošao mučan prolazak kroz bolnu godinu patnje u dugotrajnom ekstremnom stanju, odlučio sam otići u psihologiju i postati terapeut. No, tijekom moje vlastite emocionalne krize, Majorine intenzivno izravne riječi o zasluživanju suosjećanja i njezin kredo da nitko ne smije biti ostavljen sam u svojoj patnji ostale su sa mnom i pružale mi utjehu.
U “Inicijalnom ludilu”, svom prvog blogu ovdje na MIA-i, dijelim koliko je presudno da sam osjetio kako se u meni budi emocija nade dok sam odgovarao na milosrdnu prisutnost suosjećanja njegovatelja. To neprestano suosjećanje dalo mi je nadu da ću moći preživjeti i osloboditi se užasa u kojem se nalazi. Ljudi koji su me voljeli nisu me napustili. To mi je pomoglo da prebrodim glasove koji su me proganjali i košmarni strah.
Posljednjih 40 godina poruka vojne medicinske sestre također me je vodila kad sam pokušavao biti njegovateljica kad sam s ljudima u ekstremnim stanjima i svakom obliku emocionalne boli. I dalje provodim vrijeme nekoliko dana u tjednu boraveći s ljudima na ovaj način. Pisao sam ovdje na MIA -i o vrijednosti boravka s ljudima otvorenog srca dok su u ekstremnim stanjima. Vidio sam kako primanje suosjećajne brige može ublažiti bol i strah te pomoći ljudima da počnu osjećati dobrodošlu emociju nade.
Doživjeti da nada počinje isplivavati na površinu jako je potrebno kada nas bolne emocije poput jake tjeskobe, bijesa, mržnje prema sebi, osjećaja napuštenosti ili užasa obore do te mjere da naše emocije postanu nepodnošljive. Osjećaj emocije nade dopušta nam da vjerujemo da će se bol u kojoj se nalazimo malo povući – prije nego što više ne možemo izdržati, prije nego što postanemo u opasnosti da poduzmemo očajničke mjere samo da bismo dobili olakšanje. Skoro sam došao do samoubojstva prije nego što sam osjetio nadu da će moja emocionalna bol zapravo postati manje snažna.
Kad se osjećamo zarobljeni u emocionalnoj boli, možemo vidjeti samo dva izbora koja su nam otvorena, a oba mogu izgledati užasno. Kad se dogodi takva poveznica, nada se može izgubiti.
Kako možemo održati ponekad krhku emociju nade na životu? Kako možemo pronaći nadu kad se čini da je izgubljena?
Jedan od načina je početi sumnjati da je zamka ili poveznica u kojoj se nalazimo trajna-umjesto toga vjerovati da zapravo može postojati treći put naprijed koji će otvoriti nemoguću prividnu vezu između dva strašna izbora. Emocija nade pomaže nam stvoriti sumnju da ćemo ostati trajno zarobljeni u boli. Ali tako često trebamo nekoga tko će nam podariti tu pumpu nade.
One prave i strašne životne dileme koji nas mogu spriječiti da osjećamo nadu mogu se pretvoriti u govor sam sa sobom ili biti otvoreno izraženi riječima kao što su:
“Trebam li živjeti na zastrašujućim ulicama ili se vratiti u psihijatrijsku bolnicu gdje bi me ljudi koji bi mi trebali pomoći ignorirali ili bi me umjesto toga povrijedili i zlostavljali? ”
“Trebam li uzeti uličnu drogu koja me drži zarobljenu u ovisnosti, ili trpjeti snažne emocije koje me tjeraju da nekontrolirano plačem u agoniji koju samo droga privremeno otupljuje?”
“Trebam li ostati u ovoj vezi u kojoj sam zlostavljana ili je napustiti, biti izolirana i opet sama?”
“Trebam li završiti život kako bih pobjegao od ove boli ili trebam nastaviti patiti bez kraja?”
Put nade može nas osloboditi od takvih snažnih sila koje nas porobljavaju, ali ako ostanemo sami u svojoj patnji, možemo početi sumnjati u to da takav put uopće postoji.
Vrlo je tragično da je izlaz nadahnut iz zavoja intenzivne emocionalne boli prečesto nevidljiv ili nepostojeći ako smo zaglibili u modelu psihijatrijske skrbi po principu bolesti Prema tom modelu, naše emocije boli gotovo su uvijek privremenu ušutkane lijekovima za ublažavanje emocija. Naši intenzivni emocionalni izrazi ne primaju se s empatijom i suosjećanjem – umjesto toga, nad njima se mršti, ako ih se čak i otvoreno ne plaši i izbjegava. Takav prijem na našu bolnu emocionalnu istinu može učiniti da se osjećamo nevidljivima. Takav patološki odgovor može nas natjerati da patimo sami jer nam se nitko nije obratio s nekliničkom, ljudskom brigom koja nam je potrebna.
Desetljećima mi je veliki broj ljudi u emocionalnoj boli govorio o velikom neuspjehu empatije i suosjećanja koji se dogodio kada su se fatalistička poruka psihijatrije i pristup modela bolesti kombinirali tako da se osjećaju odbačeno, osuđeno, loše, pogrešno, devijantno i posramljeno zbog doživljavanja i izražavanja emocionalne boli. U svom blogu “Odgovara li se proces psihijatrijske dijagnoze kao ceremonija degradacije?” Dijelim kako „drugo“ koje se događa kada smo označeni može djelovati kao medicinsko prokletstvo koje uništava nadu. Implicitno devaluiranje svojstveno modelu psihijatrijske bolesti djeluje tako da nas demoralizira putem fatalističkih dijagnoza, predviđanja, prognoza i planova liječenja za našu navodnu doživotnu “mentalnu bolest”.
No, ako nam se umjesto toga pruži ruka poštovanja i utjeha u našem času ispunjenom boli, tada nam se daje mnogo onoga što u nama može upaliti emociju nade.
Prema mom iskustvu, ljudska potreba da ne ostanemo sami kad patimo vrlo je velika. U takvim vremenima javljaju se naše osnovne ljudske potrebe da nas se cijeni, vidi, čuje i brine o nama jer smo u svojim najranjivijim stanjima i ovisimo o dobroti drugih. Beznađe i samo-devaluacija nastupaju ako nas se hladno analizira, označava, ušutkava, izbjegava i izolira.
No kad se prema nama posegne s nježnom, podgnutom rukom ljubaznosti, pali se nada.
Potrebni smo jedni drugima kad smo najranjiviji. Nitko ne bi trebao trpjeti sam.
Autor: Michael Cornwall, PhD
