Ono nije destinacija ili cilj, već je konstantni proces vježbanja uma da bude fleksibilniji i tolerantniji prema svemu što život baci pred nas.
Primjena “ekstremnog prihvaćanja” traži od nas da prokopamo duboko unutar samih sebe i prihvatimo i ono prividno nečuveno. Ono su “x igre za um” jer je emocionalni rizik uvijek velik kad je riječ o drastičnoj promjeni ili naglom pomaku unutar poznatog. No da odmah budemo jasni, ekstremno prihvaćanje NIJE sljedeće:
Nije ravnodušnost, apatija ili slijepa rezignacija. Ne uključuje odbijanje vlastite odgovornosti i sigurno nije odustajanje ili odlaženje. Također, to ne znači reći da su bilo kakve nevolje kroz koje smo prolazili u prošlosti bile dobre za nas. I ono najvažnije, to ne znači da bismo trebali proizvoljno oprostiti onima koji su nam učinili nešto nažao i osloboditi ih krivnje.
Ekstremno prihvaćanje JEST sljedeće:
Prihvaćamo stvari takve kakve jesu, a da ih ne sudimo
Što god da krene u našem smjeru, suzdržavamo se od prekomjernog analiziranja i mogućeg osuđivanja. Stvar jest ono što jest. Što god da se dogodi, dogodi se. Strpljivi smo i puštamo prirodnom tijeku stvari da se dogodi. Zadržavajući ovo perspektivu znači otpustiti urođeni refleks da interpretiramo sva svoja iskustva kritičkim pogledom na njih. Nadalje, držanje za ozlojađenost i gnjev – kao rezultat naših interpretacija – onemogućuju nam stjecanje uvida i rast iz iskustva. Neprekidna ozlojađenost radi stvari u prošlosti jest lijena vrsta tugovanja. Jer, kao što svi znamo, treba nam velika količina unutarnje snage da otpustimo ljutnju i osjetimo bol.
Prihvaćamo druge kao ono što jesu a ne ono što nisu
Prihvaćanje toga da su drugi različiti od nas čini se vrlo teškim zadatkom za mnoga ljudska bića. Ali pod konstruktom “ekstremnog prihvaćanja” misli se ne samo na prihvaćanje naših različitosti, nego, i još važnije, zahvalnost na genijalnosti različitosti misli, osobnih vrijednosti, seksualne orijentacije, religije, rase, i tako dalje. Ekstremno prihvaćanje ne pretpostavlja očekivanja drugih, već pokušava primijeniti suosjećajno priznanje drugih bez nametanja vlastitih predrasuda.
Stoga, težimo tome da vidimo druge kao i nas same kao jedinstvene ljudske projekte u konstantnoj tranziciji. Težimo tome da prihvatimo da smo svi kompleksni pojedinci s mnogo slojeva, koji su ranjivi i super-nesavršeni. Kod “ekstremnog prihvaćanja” radi se o razvijanju tolerancije i prihvaćanju preispitivanja.
Također razumijemo da nemamo moć da promijenimo druge. Razumijemo da ih možemo ohrabriti, izvršiti neki utjecaj na njih, možda ih čak i inspirirati, ali onkraj toga, nemoćni smo. Francuski filozof, Rene Descartes, rekao je “Pobijedi sebe, umjesto svijeta”.
Prihvaćamo da stvari moraju završiti. Ništa nije zauvijek.
Čvrsto se držimo one da je “život ništa više do serije početaka i krajeva”. Sve dobre stvari završavaju a, nasreću, i loše stvari. Ostati prekomjerno vezan za ljude, karijere, uspjeh i zemaljsku imovinu uzrokuje nam patnju. Ako možemo pogledati gubitak ili kraj neke veze, primjerice, kao jednostavno još jedan kraj u našem životu koji je dio bivanja čovjekom, tada ćemo iskusiti manje boli jer nećemo biti toliko emocionalno privrženi. I koliko god to zvučalo previše jednostavno, pjesnik i crtač stripova Dr. Seuss predlaže: “Nemojte plakati jer je gotovo, smijte se jer se dogodilo.”
Nadalje, konačna priroda života — znanje da će čak i naši vlastiti životi jednog dana završiti — mogu ustvari biti motivirajući uvid koji našoj egzistenciji daje veliku količinu značenja. Koncept smrti i umiranja u ovom trenutku može postati prijateljem, umjesto da bude nešto čega se treba bojati.
…
Važnost zahvalnosti
“Ekstremno prihvaćanje” ne može postojati bez koncepta zahvalnosti. Zahvalnost uravnotežuje “sablažnjivost” onoga što pokušavamo radikalno prihvatiti. Primjerice, pomiriti teške situacije i ljude bez osuđivanja, pomiriti se sa prihvaćanjem smrti i toga da će sve stvari jednog dana završiti, znači skupljanje zaliha i bivanje zahvalnim za osnovne datosti u životu koje imamo.
Um je na konstantnom autopilotu i naš je posao da naučimo kako da se prebacimo na “ručni” mod i bolje upravljamo vlastitim mislima. Taj proces također nije nužno destinacija ili gol. To je jednostavna dnevna primjena poput pranja zubiju ili čišćenja kuće.
Baš kao što je rekao zen majstor Lin Chi, “Nije čudo hodati po vodi već hodati po zemlji.”
