egzistencijalna kriza radi pandemije

Egzistencijalna kriza radi pandemije COVID

Događaji poput ovakve pandemije neizbježno izazivaju razne psihološke reakcije te egzistencijalna preispitivanja. Kako proći kroz eventualnu egzistencijalnu krizu i što od nje možemo dobiti objašnjava William Berry.

Motivacija za pisanje ovakvog članka došla je iz više izvora: prijatelj me pitao zašto ne podsjećam ljude na to da će eventualno umrijeti i da stoga trebaju više cijeniti život; u razredu kojeg podučavam na primjedbu studentice da ona prolazi kroz egzistencijalnu krizu radi panedmije odgovorio sam “dobro” i to je dovelo do diskusije.

Opredjeljujem se kao egzistencijalni terapeut. Jedna od najboljih knjiga koju sam pročitao na tu temu bila je ona Irvina Yaloma, nazvana “Egzistencijalna Psihoterapija” (1980). U njoj on identificira četiri glavne teme u egzistencijalnoj psihoterapiji: smrt, slobodu, izolaciju, nedostatak smisla. Počet ću s najjednostavnijom.

Smrt i prevencija iste razlozi su radi kojeg većina svijeta prakticira socijalno distanciranje. Cilj je izravnavanje linije, a “linija” je stopa infekcije. Infekcija je opteretirila zdravstveni sustav, koji rezultira u više smrti. Smatra se kako je cilj socijalnog distanciranja i gašenja poslova redukcija stope smrtnosti. No ljudi umiru i nastavit će umirati. Iako su stariji i oni s kompromitiranim imunološkim sustavom u najvećem riziku, nitko nema zagarantiran imunitet.

Suočavanje sa smrtnosti i izolacijom

Ovo će vjerojatno uzrokovati misao o vlastitoj smrti ili vjerojatno, poricanju vlastite smrtnosti. U egzistencijalnoj terapiji smatra se kako se svatko boji smrti i ako osoba nije svjesna toga, tada to poriče. Poricanje smrtnosti nije zdravo. Otto Rank je rekao “Neki odbijaju zajam života kako bi izbjegli dug smrti” (Yalom, 2008). Ideja je da se osoba treba suočiti s neizbježnošću vlastite smrtnosti i toga da će sve što mu/joj je drago jednog dana nestati. Zvuči kao nešto samorazumljivo. Svatko “zna” da će umrijeti. No malo njih osjeća to, prihvaća to ili nosi to sa sobom. Mnogi se ne suoče sa svojom smrtnošću, što je, prema velikim filozofima, potrebno. Crtichley citira Montaignea koji kaže: “On, tko je naučio kako umrijeti od-učio je kako biti rob.” Sve ovo potvrđuje filozofiju da imamo koristi od razmišljanja o vlastitoj smrti i stoga, punijeg življenja. Ova pandemija, kaže Critchley, uzrokuje anksioznosti i vjerojatno, anksioznost od smrti. Ova anskioznosti treba se “priznati, oblikovati i izbrusiti u sredstvo oslobođenja” (Critchley, 2020, str. 12).

Naučiti kako se suočiti sa smrću kako bi se oslobodili dobar je uvod u sljedeću veliku temu, slobodu. Egzistencijalna terapija uvelike se fokusira na slobodu koju ima svaki pojedinac, i odgovornost za donešene odluke i izbore. Većina egzistencijalnih terapeuta istovremeno je svjesna da se mnogi izbori donose podsvjesno, iz nagona, pristranosti i kao rezultat nečije povijesti. Cilj je stoga što je više moguće osloboditi osobu od disfunkcionalnog razmišljanja i pomoći joj da donese svjesnije odluke te prestane kriviti vanjske okolnosti te preuzme odgovornost za svoj život.

Izolacija, tema u egzistencijalizmu, čini se sveprisutnom u ovoj pandemiji. Zbog rizika od infekcije, ljudi pate i ponekad umiru sami u bolnicama ili domovima. Njihovim voljenima zabranjeno je da im budu blizu. Mnogi drugi se samoizoliraju i/ili su sami i/ili su sa ograničenim brojem ljudi (i možda želeći da budu sami). U egzistencijalnom smislu svi smo sami. Nitko zaista ne poznaje drugoga. Nitko ne može tvrditi da poznaje sve tuđe misli i osjećaje, niti sve što se može znati. Mnogi tvrde da ne znaju ni sami sebe. Ova je vrsta izolacije učinila sve to vidljivijim. Snimaju se podcasti o usamljenosti, ljudi se povezuju, što je sigurno pozitivno. U egzistencijalnoj terapiji cilj je pomoći s intimnošću, ali također shvatiti njena ograničenja. Korisno je pomiriti se s time da nas nitko neće do kraja razumjeti, i da trebamo izdržati s tim uvidom.

Preispitivanje osjećaja smisla

Posljedni aspekt egzistencijalne psihoterapije je manjak smisla ili osjećaj besmisla. Svatko može zamisliti pojedinca koji ne osjeća smisao. Egzistencijalna terapija pokušava čovjeku pomoći da nađe smisao u svom životu i svojim djelovanjima. No ova pandemija mnoge je natjerala da preispituju svoj smisao ili smisao života generalno. Javlja se egzistencijalna kriza radi pandemije. Mnogi ljudi su nezaposleni i mnogi nalaze smisao u svojim poslovima. Za neke bez posla život nema smisla. Mnogi će izgubiti svoje ušteđevine, poslove, prihode. To će definitivno dovesti do mnogih potraga za smislom.

A čak i ako se to ne dogodi, pandemija je mnoge natjerala da traže više smisla. U najmanju ruku bih se nadao da osoba pogleda u svoje vrijednosti, u to što čini njen život vrijednim življenja, što joj daje smisao. Možda se dogodi reorganizacija prioriteta da se stvori ispunjeniji život. Preispitivanje vlastitog smisla ne mora biti depresivno. Ono može stvoriti fokus i reprioritiziranje djelovanja.

Moj cilj u pisanju ovog posta je izazvati sve da kroz egzistencijalnu krizu ove pandemije prođu pozitivno izmijenjeni. Bila bi šteta iskusiti nešto ovakvih razmjera i ne pokušati psihološki narasti kroz to mnogima (teško) iskustvo.

Izvor