Tlo se trese. Stvari padaju. Šokirani, ne znamo bismo li trčali ili se ukopali i čekali da prođe. Potres. Što sve prodrma u nama na psihičkoj razini? Koje su egzistencijalističke lekcije?
Posjedujemo osjećaj bazične sigurnosti koji se razvija tijekom djetinjstva. Taj osjećaj pomaže nam da osjećamo sigurnost i pouzdanost stvari oko sebe. On funkcionira poput egzistencijalne ovojnice koja nam pomaže da lakše podnesemo udarce života.No s druge strane osjećaja sigurnosti leže osjećaji nesigurnosti. Kad se ta granica prodrma može iza nje izroniti egzistencijalna anksioznost.
Ona je cijelo vrijeme prisutna, no od nje nas štiti osjećaj bazične sigurnosti. On funkcionira kao ovojnica koja prigušava udarce egzistencijalne stvarnosti, nedaća, nevolja, mogućih opasnosti. No kad se dogode stvari koje nam prodrmaju ovu sigurnost, poput potresa, ona može odjednom eruptirati. To je ono što nam se dogodilo tijekom nedavnog potresa koji je zatresao Petrinju i Sisak te okolne krajeve a kojeg smo jako osjetili i u Zagrebu te drugim gradovima.
Već je koronavirus sa svojim lockdownima i socijalnom izolacijom zaprijetio ovom osjećaju. Oduzete su nam svakodnevne aktivnosti koje pomažu stvaranju osjećaja bazične sigurnosti u djetinjstvu te njegovom daljnjem održavanju kad odrastemo. Micanjem ovih aktivnosti ozbiljno je potencijalno ugrožen ovaj osjećaj te je barijera preko koje nadire egzistencijalna anksioznost smanjena.
No fenomeni poput potresa udaraju na ovaj osjećaj bazične sigurnosti na najtemeljnijoj razini, onoj fizičkoj. Što je veći udarac na osjećaj sigurnosti od udarca na osjećaj tla pod nogama, na osjećaj da će tlo biti tu i sutra što god da se drugo dogodilo? Potres udara na upravo na ovu bazičnu sigurnost.
Stoga nije ni čudno što se javljaju mnogi simptomi na različitim razinama. Nije čudno što smo potreseni, nije čudno što se javljaju anksioznosti, strahovi, panike. Nije čudno što nam je teško zaspati i što se plašimo zvukova koji podsjećaju na onaj osjećaj neposredno prije trešnje.
Potres nam pokazuje svu silinu naše bačenosti u svijet nad kojim nemamo kontrole. Na trenutak nam pokazuje kako je naša sigurnost krhka i koliko smo zapravo fragilni. Koliko se lako sve stvari na koje smo navikli mogu prodrmati.
Sigurnost možemo povratiti polako, korak po korak. Činjenjem malih stvari nad kojima trenutno imamo kontrolu. Prihvaćanjem onoga nad čime nemamo. I učenjem lekcija.
Što možemo naučiti iz ove lekcije na temeljnoj egzistencijalističkoj razini?
Prvo, potres može djelovati kao instant pomak fokusa na ono što nam je doista važno. Tko je onaj koga grabimo pri izlasku iz kuće ili zovemo odmah nakon potresa? Što je ono što grabimo sa sobom? Što je ono što je najbitnije da imamo, i kad se fizička stvarnost oko nas počinje drmati?
Potres, stoga, možemo uzeti kao podsjetnik na ono što je doista važno. Odnosi koje imamo, ljudi koje volimo. Stvari koje nam simbolički najviše znače i koje grabimo sa sobom, uz svjetiljke i ruksake s osnovnim potrepštinama. Iz toga možemo naučiti što je ono što nam je doista važno i kad se oko nas stvari urušavaju.
Zatim, sve ovo može nas podsjetiti na to da bismo se trebali osjećati zahvalnima. Na onim stvarima koje možemo početi uzimati zdravo za gotovo. Našem domu. Ljudima oko nas. I na to da smo mali pred prirodom, krhki. I kako bismo trebali naučiti poštovati njenu snagu i naučiti kako ju bolje razumjeti.
Zatim, Petrinja. Što reći? Riječi nedostaju kad se vidi sva silina tragedije ljudi koji su stradali. Ako smo voljni čuti, u ovoj situaciji možemo vidjeti podsjetnik na to kako smo svi međupovezani. Na to kako je bitno da shvatimo da svi ovisimo jedni o drugima i da bez blagostanja jednih nema ni blagostanja drugih. Blagostanje ljudskih bića kao bitnije od političkih igara i svakodnevnih tričarija. I kao podsjetnik na to što se sve može kad ljudi osjete u sebi poziv na tu solidarnost. I kakvo bismo društvo bili da je osjećamo tako inače. Nažalost, on ogoljava i strukture koje ne valjaju oko nas, kako društvene tako i osobne.
Ako doista želimo učiti, potres također možemo uzeti kao podsjetnik na to da onkraj osjećaja sigurnosti kojeg imamo svaki dan vire i ove druge stvari. Nepogoda, bolest, smrt. S kojima bi se bilo dobro suočiti. Mogućnost ovih stvari zvuči zastrašujuće no i poziva nas da se zapitamo: živimo li onako kako bismo htjeli živjeti. Što nam je doista, al’ doista bitno?
Što bismo već danas mogli napraviti kao korak u smjeru koji nam je onako istinski, doista, iz srži bitan?
