Jesmo li, u svijetu usmjerenom na efikasnost i tehnologiju, zaboravili osjećati čuđenje? Zašto je ipak bitno moći osjetiti misterij? Pročitajte što o tome kaže egzistencijalizam.
U svojem finalnom djelu autor, psihoanalitičar i psihoterapeut čije je područje bio egzistencijalizam, Rollo May, odlučio se pozabaviti gubitkom sposobnosti da se osjeti čuđenje u modernom svijetu. Ako je njegova neobična elokvencija i izblijedjela u njegovim posljednjim godinama, njegova dubina vizije i osjećaja nije: kao i uvijek, bio je na tragu nečega.
Najveći talent Rolloa Maya bila je umjetnost stavljanja prolaznog u funkciju uzvišenog (“paradoks” je bila riječ koju je Rollo sam izabrao za ovo, slijedeći svog voljenog Kierkegaarda), i toj je formi bio vjeran do samog kraja. Tako on opisuje navalu veličanja tehničkog koje definira naše moderno iskustvo. Usporedno s tim, javlja se gubitak sposobnosti da osjećamo divljenje.
Blokiranje vlastitog kapaciteta za osjećanje čuda i gubitak sposobnosti da cijenimo misterij mogu imati ozbiljne posljedice po naše psihološko zdravlje, da ne spominjemo zdravlje cijelog planeta.
May govori o načinu bivanja koje transcendira konkretno racionalni, dok prepoznaje njegova inherentna ljudska ograničenja. Ovo me natjeralo na razmišljanje o nizu predavanja Gabriela Marcela, koje je on održao 1949-50 pod nazivom, prikladno, Misterij bića.
U ovoj fascinantnoj meditaciji, Marcel se bavi upravo istom temom koja okupira Maya u njegovim finalnim godinama: povišenim osjećajem otuđenja koji nastaje od hipertrofiranog oslanjanja na empirijske/pragmatske pristupe životu i mogućnosti reintegraciji osjećanja čuđenja. Marcel opisuje svijet, primjećuju Wilde i Kimmel (1962), u kojem “ono što je najviše ljudsko – ljudski osjećaj za misterij vlastitog bića i susret s vlastitim bićem – nestaje u nestvarnosti racionalističkih koncepata, znanstvenih generalizacija, statističkih prosjeka i normi – ukratko, u potpunoj neosobnoj anonimnosti javno provjerljivog znanja.” Prepoznat ćete tako prikazan svijet: to je ovaj naš.
Ne razumijući iako su su čuli, nerazumni nalikuju gluhima. Prisutni su, a odsutni.
Heraklit
Marcel kao da je vidovit u svojem opisivanju svijeta definiranog manjom prisutnosti, “komunikacijom bez komunikacije: nestvarnom komunikacijom”. Kao May, Marcel se zalaže za obnavljanje pozicije misterije u modernoj svijesti. Imajući na umu mogućnost “ontološkog misterija”, predlaže da ponovo napravimo mjesta za misterij u modernoj svijesti.
Spoznajmo tada vlastita ograničenja; nešto smo, ali nismo sve. Egzistencija koju imamo sakriva od nas znanje o prvim principima koji izlaze iz ničega, dok sitničavost te iste egzistencije od nas zakriva pogled na beskonačno.
Blaise Pascal, Misli
Zašto je bitno moći osjetiti misterij?
Sposobnost da osjetimo misterij bitna je na mnoge načine. Ona nas suptilno, gotovo neprimjetno, tjera od egocentričnih preokupacija svakodnevnog svijeta, od uskog interesa sebstva i klana. Kroz kontemplaciju vječnog i životnog misterija – vraćamo se sferi međupovezanosti. (O međupovezanosti mnogo govori i zen budizam). Riječi Rollo Maya slične su upravo onima zen budizma: suosjećanje i briga.
Misterij potiče brigu dok postajemo svjesni da su naši najpažljivije složeni planovi i nastojanja od kakvih su obično sagrađeni snovi, “uvijek podložni urušavanju poput kule od karata ispred naših vlastitih očiju, ostavljajući nešto drugo na njihovom mjestu, nešto što su originalne strukture….samo sakrivale od nas.” “To nešto drugo”, kaže Marcel, “nije ono važno, već je ono esencijalno, ono ‘jedino potrebno’.
Ed Mendelewitz, Izvor
