Branka Jakelić je psihoterapeutkinja koja osvaja svojom toplinom, simboličnošću i dušom koja se rijetko osjeti u današnje doba. Iskustvo svojeg rada podijelila je s nama u intervjuu za Existentiu.
Uskoro izlazi drugo izdanje Vaše knjige “Tragajući za sobom”, prvi puta izdane 1997. godine. Možete li nam ukratko reći čime se ona bavi?
Na vratima delfijskog proročišta stajalo je „Spoznaj samoga sebe“. Potraga za sobom i suštinom svoga bića najvažnija je i najzahtjevnija avantura koju možemo zamisliti. Njome počinju i sve druge avanture. Podnaslov knjige je „Izazovi i zamke unutarnjeg putovanja“. Ona govori o nekim elementima tog putovanja. O ljudskoj sudbini u principu (kroz parabolu mita o Edipu), o razinama postojanja, o psihičkom i duhovnom razvoju, krizama, dramama, podosobnostima i unutarnjim konfliktima koji se kriju ispod maski koje nosimo pred svijetom, o patnji, milosti, igri i radosti koje nas prate – riječju, dodiruje razna lica kaleidoskopa života.
Također ste autorica knjiga “Krilate sandale” i “Govor snova”. Je li pisanje knjiga važno i za Vaš terapijski rad?
Meni je to dvoje neodvojivo. Premda naizgled neovisno jedno od drugoga, jedno drugo zapravo nadopunjuje. Pišem od ranoga djetinjstva, isto tako od ranog me djetinjstva zanima pozadina vidljivih stvari, ono što je ispod riječi, osmijeha ili namrštenog čela. I, da, rekla bih da je pisanje važno za moj terapijski rad kao što me i proces osobnog rasta i rad s ljudima potiču na pisanje.
Kako ste odlučili postati terapeutkinjom?
Odmalena su se moji interesi kretali oko tri stvari: muzike, knjiga i pitanja „tko sam ja i što radim ovdje“. One su pokretale moje putove, vodile me kroz izbore škola, fakulteta, knjiga, radionica i višegodišnjih edukacija. S druge je strane bio život i njegovi zahtjevi s kojima se trebalo nositi, odgovoriti na njih. Naravno, kroz to sam učila o nekim važnim stvarima, mijenjala se. S vremenom se rodila želja da nešto od iskustva i znanja koje sam stekla podijelim s drugima, pomognem im da lakše prođu kroz neke teške trenutke, da se zainteresiraju za sebe i na probleme počnu gledati kao na izazov i priliku za učenje i rast, a ne kao na prepreku koja ometa ispunjenje njihovih želja.
Prvi puta kad sam pročitala Vaše tekstove, iz njih me doslovno dozvao jedan drugačiji pristup osobnom razvoju, pun simbolike i mudrosti. Je li to odraz Vašeg rada kao terapeuta? Kako gledate na odnos psihološkog i duhovnog razvoja?
Teško mi je reći je li moj pristup osobnom razvoju odraz moga terapeutskog rada ili je pak moj terapeutski rad odraz osobnog istraživanja i rada na sebi i s drugim ljudima. Psihološko i duhovno po mom je mišljenju neodvojivo. Mi smo i psihička i duhovna bića; jedna razina postojanja utječe na drugu i obratno. U idealnom se slučaju te dvije razine preklapaju, međusobno potiču, usklađuju i paralelno razvijaju. Nažalost, znatno su češće aspekti i razine ljudskoga bića neusklađeni te npr. među duhovno otvorenim ljudima možete naići na one koji jedva funkcioniraju u svakodnevici, dok neki čiji se život naizgled odvija skladno i bez problema u svemu tome ne vide baš nikakva stvarnoga smisla.
U svojim člancima i knjigama, često krizu definirate kao priliku za rast. Možete li nam to pobliže ukratko objasniti?
„Nijedan problem ne može se riješiti s iste razine svijesti koja ga je stvorila“, rekao je još Albert Einstein. Potrebno je promijeniti perspektivu. Grčki je filozof Heraklit govorio da ne možemo dvaput zagaziti u istu rijeku; sve teče i mijenja se. Na tom putu neke stare stvari moraju otpasti kako bi napravile mjesta onima koje dolaze. Novima, o kojima još ništa ne znamo. Staro je poznato, u njemu se nekako snalazimo, novo nas svojom nepoznatošću plaši. Te faze prijelaza često doživljavamo kao krize; stara, poznata vrata zauvijek su se zatvorila, nova još ne možemo vidjeti i to nije lako. No upravo to poticaj je za preispitivanja, istraživanje i kroz taj se proces mijenjamo, učimo, rastemo. Kaže se da je čovjek zreo koliko kriza može podnijeti tijekom života. Složila bih se s tim. Živjeti znači biti živ, a to podrazumijeva otvorenost prema vječnom toku i svim promjenama koje sa sobom nosi.
Mislite li da se u današnjem društvu psihički problemi često medikaliziraju? Kako biste objasnili ovaj fenomen?
Naša je civilizacija sklona potiskivanju i „brzim“ rješenjima. Tu je i korijen različitih ovisnosti poput droge, alkohola i sl. što zamagljuje svijest i pogled prema unutra. Svakako, lijekovi su ponekad potrebni kako bi se uspostavila neke vrsta kemijske ravnoteže, oni su dragocjena štaka koja osobi pomaže da se lakše kreće kroz život i svladava svakodnevne zadatke. Oni, međutim, ne mogu razriješiti duboke unutarnje konflikte osobe te bi, uz tu vrstu podrške, bilo poželjno da, uz lijekove, ona i radi na sebi. Da kroz terapiju osvijesti i proradi svoje traume te nauči bolje koristiti vlastite potencijale.
Relativno rano u svojem životu prošli ste teško iskustvo leukemije? Kako je to utjecalo na Vas?
Leukemija je bila tek jedna u nizu dijagnoza koje sam dobivala otkako znam za sebe. U nekom sam se trenutku počela pitati kako su te bolesti povezane sa mnom, mojom dušom i nemirima koji me razdiru. Mnogo sam puta poslije znala reći da mi je leukemija bila jedno od najdragocjenijih iskustava u životu. Potakla me na puno pitanja, na promjenu. Naravno, sam proces prolaženja kroz to iskustvo, kemoterapiju i sve popratne pojave nije bio ugodan. Moj se dotadašnji svijet raspadao na komadiće, trebalo je vremena da se pronađu neki novi putovi bliži pravoj meni, onoj kojoj sam polako dopuštala da dođe na površinu. Bilo je puno sumnje, straha, nepovjerenja. Istovremeno, i puno darova. Mnogo od ovoga što sada jesam i kako sada živim mogu zahvaliti upravo tom iskustvu.
U edukaciji ste Petera A. Levinea,Somatic Experiencing, koja se bavi somatskim radom. Kako biste opisali odnos emocija i tijela u terapijskom radu?
Čovjek je cjelovito biće koje živi i djeluje na mnogo razina. Sve što doživljavamo prelama se kroz svaku od njih. Tijelo pamti, naše stanice pamte sve trenutke koje smo ikada proživjeli. Na nesvjesnoj razini nema mrtvih ljudi, predaka ili drugih ljudi koji više nisu u našem životu. Niz neizgovorenih stvari i nedovršenih poslova s njima tamo je i dalje, tamo je vječno sada i ovdje i utječe na situacije i odnose koji su dio naše trenutačne svakodnevice. Racionalna spoznaja i uvid tek su vrh ledenoga brijege. Ispod toga cijeli je veliki svijet pun kojekakvih boja i u terapijskom radu važno mu je obratiti pozornost.
Razvija li se čovjek i sam kao terapeut?
Biti terapeut za mene je poziv, dragocjen zadatak koji obuhvaća i duboki kontakt, dubok odnos s drugim ljudskim bićem. Da bismo to mogli, trebamo biti iskreni i spremni raditi na sebi doslovce u svakom trenutku jer ako nismo u stanju suočiti se sa sobom i vlastitom tamom, ako nismo spremni stati i suočiti se s vlastitim emocijama, izazvati i preispitati vlastita razmišljanja, stavove i uvjerenja, kako možemo susresti drugog čovjeka, kako mu pomoći na njegovu putu. Svakako, edukacija, terapijske tehnike i vještine su važni, ali prije svega bitna je iskrenost i otvorenost. Bez toga nema ni osobnog razvoja ni razvoja odnosa s drugim ljudima.
I za kraj, koja je najvrednija lekcija koju ste naučili kroz godine osobnog razvoja i terapijskog rada s ljudima?
Poput sve djece i ja sam mislila da život ima samo uzlazni tok. Tijekom vremena naučila sam da nije tako, da se kroza nj izmjenjuju usponi i padovi i da se svaki put kad padnemo čini da je ponor u koji smo upali dublji i teže prevladiv no ikada prije. Međutim, s vremenom sam počela primjećivati i to da se sa svakim izlaskom iz njega otvara komadić unutarnje slobode kojega prije nije bilo ili ga nisam vidjela. S vremenom su mi na terapiju počeli dolaziti drukčiji, svjesniji ljudi otvoreni za učenje iz vlastitih problema. Neki su od njih i sami potom krenuli u psihoterapijske edukacije. To zajedničko istraživanje prekrasno je, često se pritom pitam tko je tu učitelj a tko učenik jer svatko od nas u sebi nosi esenciju jednog i drugog.
