Za što živjeti, osnovno je pitanje egzistencijalizma. U kratkom izvatku iz svoje autobiografije Betrand Russell odaje koje su tri strasti njega vodile kroz život.
Tri strasti, jednostavne ali neodoljive, nosile su me kroz život; čežnja za ljubavlju, traganje za znanjem, i nepodnošljivo žaljenje zbog patnje čovječanstva. Ove strasti nosile su me amo-tamo u svojevoljnom smjeru, kao snažni vjetrovi iznad velikog oceana patnje, dosežući same rubove očaja.
Tragao sam za znanjem. Želio sam razumjeti ljudska srca. Htio sam saznati zašto zvijezde sjaje. Trudio sam se shvatiti pitagorejsku moć po kojoj brojevi imaju utjecaj nad tokom. Nešto od toga, ali ne mnogo, sam i uspio.
Ljubav i znanje su me uzdizali ka nebesima onoliko koliko su mi bili dostupni, ali me je sažaljenje vuklo nazad ka zemlji. Odjeci bolnog vapaja odzvanjanju u mom srcu. Djeca koja umiru od gladi, žrtve tlačenja i mučenja, bespomoćni stari ljudi koji su teret svojoj deci, i čitav svijet samoće, siromaštva i zlopaćenja koji pravi ruglo od onoga što ljudski život treba da bude. Čeznem da ublažim to zlo, ali to ne mogu, zato i sam patim.
To je bio moj život. Nalazim da je bio vrijedan življenja, i rado bih ga proživio ponovo da mi se za to ukaže prilika.
Tragao sam za ljubavlju, jer prije svega, ona donosi ushićenje; tako snažno ushićenje da bih često žrtvovao ostatak života za nekoliko sati ove radosti. Tragao sam za njom, zatim, jer olakšava samoću, tu užasnu samoću u kojoj prestrašena svijest gleda preko ruba svijeta u hladni, nedokučivi , beživotni bezdan. Tragao sam za njom, na kraju krajeva, jer sam u ljubavnom sjedinjenju, u čudesnoj minijaturi, video naznake vizije neba koje su sveci i pjesnici zamišljali.
To je ono za čim sam tragao, iako to može delovati previše za jedan ljudski život, to je ono što sam, na kraju, i pronašao.
***
Pretpostavljao sam do tog vremena da je poprilično uobičajeno da roditelji vole svoju decu, ali me je rat uvjerio da je to ipak redak slučaj. Pretpostavljao sam da mnogi ljudi vole novac više od bilo čega drugog, ali sam otkrio da razaranje vole još i više. Pretpostavljao sam da su intelektualci odani istini, ali sam otkrio da ni deset posto njih ne cijeni istinu više od popularnosti.
***
Kao zaljubljeniku istine, nacionalna propaganda svih ratobornih nacija mi se smučila. Kao zaljubljeniku civilizacije, vraćanje u barbarstvo me užasnulo.
***
Živio sam u potrazi za vizijom kako osobnom, tako i onom društvenom. Osobnom, da se pobrinem za ono što je plemenito, za ono što je lijepo, za ono što je pitomo, kako bih omogućio trenucima spoznaje da daju mudrost zemaljskim vremenima. Društvenom : da zamislim društvo koje će tek biti stvoreno, u kojem se osobe razvijaju u slobodi, i u kojem će mržnja, pohlepa i zloba izumrijeti jer neće biti ničega da ih hrani.
U ovo vjerujem, a svijet sa svim svojim užasima, još nije uspeo da me pokoleba.
*iz predgovora autobiografije Bertranda Russella “Za što sam živio”
