Što je sreća, pitanje je kojim su se filozofi bavili još od Platona. Alan Badiou nudi odgovor upravo na ovo pitanje u svom djelu Metafizika stvarne sreće.
Francuski filozof Alan Badiou u svojem djelu Metafizika stvarne sreće sreću izjednačava s filozofskim pogledom na svijet i stavom koji izaziva društveno nametnute norme.
“Svaka filozofija, pogotovo ako je utemljena na kompleksnim znanstvenim spoznajama, inovativnim umjetničkim djelima, revolucionarnim politikama i intenzivnim ljubavima, jest metafizika sreće. U suprotnom nije ni vrijedna truda.
Dok su mi ove teze zazvučale privlačno, nametnulo mi se pitanje koliko revolucionarni stav doista možemo izjednačiti s osjećajem sreće. S tim sam pitanjem krenula iščitavati knjigu.
Stvarna sreća, utvrđuje Badiou odmah na početku knjige, zahtijeva ustanak protiv svijeta kakav jest. Ona, drugim riječima, zahtijeva dimenziju pobune.
Tu je i nužnost logike, jer Badiou filozofiju smatra logičkom pobunom.
Zatim univerzalnost, jer za Badioua sreća koja isključuje mogućnost da se dijeli s drugim koji može postati subjekt, nije sreća. Tako ni sreća koja nije univerzalna…nije sreća.
Na kraju, tu je i sklonost riziku, jer je razmišljanje u svijetu koji nameće okvire sreće već samo po sebi revolucionarno.
Uloga filozofije u metafizici stvarne sreće
Kakve šanse imamo za sreću s ovako postavljenim uvjetima u današnjem svijetu, pita se Badiou, a pitam se i ja čitajući dalje.
Za Badioua uloga filozofije leži upravo u razoktrivanju općeprihvaćene koncepcije sreće kao društveno nametnute. Na tom tragu, on razotkriva prepreke sreći koje postavlja suvremeni svijet.
Primjerice, suvremeni svijet uvjerava nas da je “unatoč nekim svojim nesavršenostima, on već stigao na prag svog unutarnjeg, intimnog oslobođenja.” I da stoga već jesmo slobodni, stoga je potreba za pobunom suvišna. No Badiou naglašava kako je ta sloboda standardizirana i komercijalizirana, “sloboda ograničena onime čemu je namijenjena u mreži prometa robe”. Zato je svijet ovakav kakav jest neprikladan za pobunu čiji je cilj sloboda, smatra Badiou.
Prepreku drugom uvjetu za sreću, logici, predstavlja raspršena svakodnevna komunikacija koja u suvremenom svijetu teži “spektaklu bez pamćenja”. Trećem uvjetu za sreću, univerzalnosti, suprotstavlja se novac, kao apstraktni oblik univerzalnog koji istovremeno prikriva stvarnost koja je ustvari fragmentirana. To drugim riječima znači da je sreća u ovom svijetu rezervirana samo za povlaštene pojedince. Ovaj marksistički zahvat u metafiziku sreće ima sve više i više odjeka u suvremenom svijetu u kojem ogorčena i osiromašena radnička klasa osjeća sve veći bijes prema vladajućim elitama i na vlast dovodi Trumpa i slične predstavnike vladajućih elita koji naoko reprezentiraju sve što im je suprotno.
Kao četvrtu prepreku sreći u području rizika, Badiou identificira sigurnost tj. procjenu rizika kao mehanizam ugrađen u sve oblike suvremenosti, kao što su proizvodna i tehnička specijalizacija. Badiou također prigovara kako je u suvremenom društvu sve podložno proračunatosti rizika. Ovaj Badiuov komentar na tragu je teorija sociologa Ulricha Becka o suvremenom društvu okarakteriziranom kao društvu koje sistemski procjenjuje rizik i ugrađuje ga u svoje funkcioniranje. No moram primijetiti da se čini kako ovaj Badiouv argument zaostao u osamdesetim ili devedesetim godina prošlog stoljeća.
Naime, u suvremenom svijetu tehnološke su promjene mrežnih organizacija u samo jednom desetljeću dovele do radikalne promjene u načinima organiziranja svakodnevne stvarnosti (u području proizvodnje, tržišta rada, komunikacije, načina provođenja slobodnog vremena…). U doba u kojem se, u vremenskim okvirima od samo godine dana stvaraju i nestaju radna mjesta uzrokovana tehnološkim napretkom, sistemska procjena rizika prestaje biti ugrađena u sve jer više nije u stanju pratiti tržišni razvoj tehnologija, a time ni kretanja društva. Stoga je upitno koliko je baš nesklonost riziku prepreka sreći u društvu koje prilično neuspješno klipsa za razvojem vlastite tehnologije što na dnevnoj bazi stvara nove vrste rizika koje je sve teže predvidjeti. Ovo se, i opet, vrlo konkretno može primijetiti na ljudima koji se na suvremenom tržištu rada snalaze sve teže jer nisu u stanju pratiti tehnološke promjene, pogotovo onima starije životne dobi. Stoga je u današnje doba upitno koliko možemo tvrditi da je baš uspješno i pretjerano proračunavanje rizika ono što predstavlja prepreku sreći.
Badiou se dalje pita kako filozofija odgovara na ovaj izazov te je li u stanju na njega ponuditi odgovor. Na Badiouvu kritiku filozofskih pravaca neću se detaljnije osvrtati, osim što ću reći da pronalazak nove Ideje zvuči sumnjivo slično velikim idejama čiji nestanak se upravo problematizira kao karakteristika suvremenog društva. No kritizirajući postojeće filozofske pravce Badiou navodi smjernicu koja mi se čini značajnom za kritiku suvremene filozofije, ali i ostalih društveno- humanističkih znanosti. Ako želi ostati uporište suvremenog svijeta, filozofija mora kretati iz točke van sustava koji problematizira, upozorava Badiou.
Da bi bili sretni, treba li mijenjati svijet?
I što to uopće znači – mijenjati svijet, pita se Badiou. Što su točno postigli pokreti poput Occupy Wall Street ili raznih revolucija, u kojoj su mjeri oni “promijenili svijet”? Nije li nakon njih – iako su oni ponudili “lokalni lom u uobičajenom postojanju svijeta” – sustav i dalje ostao isti? Ipak su takvi događaji u moguće preselili nešto što je dotad bilo u okvirima nemogućeg, smatra Badiou. U njima se sudionicima otkrila neka nova vrsta subjektivnosti – “subjekta koji je otkrio da može postati”, smatra on. No, ključno je ostati vjeran onome što se u događaju otkrilo.
Nužno je da budemo disciplinirani, u smislu “posvećenosti disciplini inovacije”, da se ne zatvorimo unutar nekog identiteta i da otkrijemo sposobnost da napravimo nešto za što nismo ni znali da smo sposobni. Da ne potpadnemo u napast usklađivanja naših želja s društveno nametnutnim – jer to je zadovoljstvo, kaže Badiou, dok je sreća dijalektička negacija zadovoljstva.
Konkretnije, sreća je usko povezana s političkom emancipacijom, umjetničkim stvaranjem, znanstvenom inovacijom ili ljubavnom alteracijom – “u smislu postajanja drugim samome sebi”. Sretni možemo postati “bivajući vjernima nekom događaju, iznalazeći neki novi oblik sreće koji bi bio pobjeda nad diktaturom zadovoljstva…”
Ovakva mi definicija sreće zvuči jako privlačno. No nadam se da ona na kraju dana nije u opasnosti da postane ono što Badiou zamjera akademskoj zajednici – još jedan apstraktni teorijski koncept, koji i sam pati od onoga za što optužuje postojeće teorijske koncepte. Jer što uopće znači pobuniti se protiv postojećih društvenih uvjeta ako prilagoditi se istima znači staviti hranu na stol i platiti režije? Nisu li znanstvena inovacija i umjetničko stvaranje omogućeni – samo povlaštenima? Mogućnost političke emancipacije preispituje i sam Badiou, a koncept ljubavne alteracije iz navedenog objašnjenja ostaje nejasan.
I na kraju krajeva, iako osobno dijelim žar za promjenom postojećeg stanja, možemo li ono što izaziva taj revolucionarni naboj baš nazvati srećom? Primjerice, možemo li se mi koji smo suprotnih stavova trenutnoj radikalizaciji društva reći da nas to stanje čini sretnijima?
Iznalaženje nekog novog oblika sreće koji bi bio pobjeda nad dikaturom zadovoljstva primamljiva je ideja sreće. No ostaje vidjeti koliko je ono u stvarnom životu moguće (i za koga točno) na načine na koje predlaže Badiou.
