Stvarno živjeti sadašnji trenutak; radikalno prihvaćanje

Da treba živjeti sadašnji trenutak čujemo često, no ne i kako da to činimo. Metoda koja nas do toga može dovesti zove se radikalno prihvaćanje i opisuje ju Tara Brach. Pročitajte.

radikalno prihvaćanje ili kako živjeti sadašnji trenutak

Izvor @ tarabrach.com

Glasoviti zen majstor iz sedmog stoljeća Seng-tsan podučavao je pravu slobodu kao postojanje “bez tjeskobe u vezi s tim da smo nesavršeni”. Drugim riječima, to znači prihvatiti našu ljudsku egzistenciju i cijeli život takav kakav je. Nesavršenost nije naš osobni problem – to je prirodni dio postojanja. Sve nas hvataju želje i strahovi, svi se ponašamo nesvjesno, svi se razbolijevamo i umiremo. Kad se jednom opustimo u vezi s tom nesavršenosti, više ne gubimo svoje životne trenutke na potragu za različitosti u strahu od svega što je možda krivo.

D.H.Lawrence opisao je našu zapadnu kulturu kao veliko iščupano drvo s korijenima u zraku. “Propadamo zbog toga što ne ispunjavamo naše više potrebe”, napisao je, “odrezani smo od velikih unutarnjih izvora hrane i obnove.” Kako ponovo otkrivamo istinu naše dobrote i prirodnu povezanost sa cjelokupnim životom, ponovo oživljavamo. Naše “više potrebe” ispunjavaju se u dobrim odnosima, odnošenju s punom prisutnošću prema svakom trenutku, odnošenju prema ljepoti i boli koja je unutar nas i oko nas. Kao što je rekao Lawrence, “Moramo se ponovo zasaditi u svemir.”

Iako je trans osjećaja odvojenosti i toga da smo nedostojni inherentni dio našeg ljudskog uvjetovanja, on ujedno predstavlja našu mogućnost da se probudimo. Kad prestanemo voditi rat protiv sebe oslobađamo se zatvora tog transa i umjsto toga, učimo se odnositi prema vlastitim životima s mudrošću i suosjećanjem – to je put radikalnog prihvaćanja.  Kako učimo “uzgajati” radikalno prihvaćanje, ponovo počinjemo otkrivati vrt – zaboravljen, ali cijenjen osjećaj punoće, budnosti i ljubavi.

 ***

Put van kaveza započinje prihvaćanjem apsolutno svega o nama i našim životima. To je onaj trenutak kad budno prigrlimo naše iskustvo kakvo ono jest iz trenutka u trenutak. Pod prihvaćanjem apsolutno svega mislim na to da smo svjesni što se događa unutar našeg tijela i uma u svakom trenutku, bez da to pokušavamo kontrolirati ili osuđivati ili od toga bježati. Pod tim ne mislim na pristajanje na štetno ponašanje – vlastito ili tuđe. To je unutarnji proces prihvaćanja trenutnog iskustva, iskustva u ovom, u sadašnjem trenutku. To znači osjećati tugu i bol bez opiranja. To znači osjećati želju ili odbojnost prema nečemu ili nekome bez osuđivanja samog sebe za taj osjećaj ili potrebe za djelovanjem na temelju njega.

Jasno prepoznati što se događa u nama, i gledati to što vidimo s otvorenim i ljubaznim srcem je ono što zovem radikalnim prihvaćanjem. Ako se obuzdavamo kod bilo kojeg dijela našeg doživljaja, ako se naše srce zatvara prema bilo kojem dijelu toga tko jesmo i što osjećamo, tada dolijevamo ulje na vatru strahova i osjećaja odvojenosti koji održavaju trans nedostatnosti. Radikalno prihvaćanje direktno rastače samu osnovu tog transa.

Radikalno prihvaćanje izaziva naše uvjetovane reakcije. Kad se javi fizička ili emocionalna bol, naša instinktivna reakcija je opirati joj se  – ne samo grčenjem tijela i stiskanjem mišića, već i stiskanjem uma. Gubimo se u mislima o tome što je krivo, koliko će to trajati, što bismo trebali učiniti po tom pitanju i kako ta bol odražava našu nedostatnost. Fizička bol, poput boli u leđima ili migrene, može se pretvoriti u komentar o tome kako se ne znamo brinuti o sebi, kako ne jedemo ili ne spavamo dovoljno. Bol nas može natjerati da se osjećamo poput žrtve; može nam krenuti govoriti kako ne možemo računati na vlastito tijelo i kako će stvari uvijek ići u krivom smjeru. Na sličan način, i svoju emocionalnu bol pojačavamo vlastitim osudama i pričama. Osjećati strah ili ljutnju ili ljubomoru znači da nešto nije u redu s nama, da smo slabi ili loši.

Kad se pogubimo u vlastitim unutarnjim pričama, gubimo doticaj sa stvarnim iskustvom. Stalnim navirivanjem u budućnost ili prežvakavanjem prošlosti, napuštamo iskustvo življenja ovog trenutka. Naš trans se produbljuje kako se krećemo kroz dan vođeni mislima poput “Moram napraviti više kako bih bio ok” ili “Nedostatan sam, treba mi više da bih bio/la sretan/na”. Ove “mantre” iznova učvršćuju to uvjerenje koje je poput transa –  da bi naš život trebao biti drukčiji no što jest.

Kad stvari pak idu dobro, pitamo se zaslužujemo li to, iz straha da će se dogoditi nešto loše. Nismo ni zagrizli komad svojeg omiljenog sladoleda, a već počinjemo brojati koliko još smijemo pojesti bez da se osjećamo krivima ili koliko je to kila. Stojimo u prekrasnom krajoliku i brinemo se jer nam je nestalo signala ili počinjemo razmišljati kako bismo se trebali preseliti na selo. Kad u meditaciji uspijemo osjetiti divan potez mira, odmah počinjemo razmišljati o tome kako da ga produžimo. Naše uživanje nagriza ili tjeskoba o tome kako da zadržimo to što imamo ili prinuda da posegnemo i dobijemo još.

Dva dijela autentičnog iskustva – jasno vidjeti i prihvatiti vlastito iskustvo sa suosjećanjem – ne mogu jedno bez drugog. Ona su poput dva krila ptice. Zajedno nam omogućuju da letimo i budemo slobodni.

Krilo jasnog viđenja u praksi budizma često se opisuje izrazom “svjesnost”. Pritom se misli na svjesnost u smislu točnog prepoznavanja onog što se događa u našem iskustva iz trenutka u trenutak. Kada smo svjesni straha, primjerice, svjesni smo da nam se misli ubrzavaju, da se naše tijelo osjeća stisnutim i nesigurnim, da želimo pobjeći – i sve to prepoznajemo bez pokušaja da upravljamo vlastitim iskustvom na bilo koji način, i bez bježanja. Naša brižna prisutnost je bezuvjetna i otvorena – spremni smo biti prisutni sa svim što izroni, čak i ako želimo da bol prestane ili da možemo raditi nešto drugo. Ta želja i ta misao postaju dio onoga što prihvaćamo. Zato jer se ne miješamo u vlastito iskustvo, svjesnost nam omogućava da vidimo život “takav kakav je”. To prepoznavanje istine našeg iskustva preduvjet je radikalnog prihvaćanja: ne možemo iskreno prihvatiti iskustvo ako ne vidimo jasno što prihvaćamo.

Drugo krilo radikalnog prihvaćanja, suosjećanje, naš je kapacitet da se odnosimo prema tome što percipiramo na nježan i suosjećajan način. Umjesto otpora prema našim osjećajima straha ili tuge, prihvaćamo našu bol s blagonaklonošću majke koja drži svoje dijete. Umjesto da osuđujemo ili se prepuštamo našoj želji za pažnjom ili čokoladom ili seksom, svoje težnje gledamo s nježnošću i brigom. Suosjećanje nam omogućuje da budemo intimni sa životom u sadašnjem trenutku, takvim kakav jest.

Izvor: Tara Brach, Radikalno prihvaćanje, London: Rider, 1975.