Susret

Susret između dvoje ljudskih bića osnovna je ljudska potreba. Štoviše, toliko osnovna, da smo pod njega ponekad u stanju svašta potrpati.


Što je pravi susret i kako ga razlikovati od ostalog? Na to je pitanje teško odgovoriti. Imas nas raznih ; posjedujemo razne afinitete, načina funkcioniranja i komuniciranja te osobnosti. Na razne načine ulazimo u odnose i u njima bivamo. Stoga, možda bi bilo pametnije da krenemo od onoga što pravi susret nije.

Susret nije odnos u kojem jedna osoba nameće drugoj svoju perspektivu. Nametanje perspektive može se očitovati u preuzimanju razgovora, odnosa ili u slučaju da jedna od osoba u odnosu stalno misli da  zna što druga osoba osjeća, misli i slično. U ovakvom susretu ima malo stvarnog doživljaja ili interesa za drugu osobu u odnosu. U njemu jedna strana zapravo koristi odnos kako bi zadovoljila neke svoje nesvjesne nezadovoljene potrebe. U ovakvom susretu postoji i malo potencijala za to da će on ikada biti stvaran.

Također, susreti u kojima postoji visoka razina idealizacije obično su daleko od stvarnosti. Idealizacija nas pak ‘lupa’ kad se zaljubimo. I to je ok. Bez neke vrste idealizacije zaljubljenost ne bi postojala. Ali znate ono kad nekog upoznate vani i onda vam se čini da je ta osoba sve o čemu ste sanjali? Pa način na koji govori interpretirate kao da je predsjednički govor, dok vas frendovi zbunjeno gledaju jer oni to tako nisu doživjeli. E, to je idealizacija.

Perspektiva vas i vaših frendova razlikuje se jer vi idealizirate dotičnu osobu, a oni ne. I to je ok u prvih par dana poznanstva, ali dugoročni odnosi koji su temeljeni na takvoj perspektivi teško opstaju. Zašto? Zato jer u njima također ima malo doživljaja stvarne druge osobe. Umjesto toga, osobi se “dodaju” odbačeni dijelovi vlastite psihe, koji tada na drugoj osobi djeluju magično. No oprez – magičnost ovdje ne proizlazi iz susreta s drugom osobom, već s odbačenim dijelovima sebe. U odnos se ne ide iz stvarnosti i iz tijela, već iz glave. Druga osoba u takvom odnosu nije pretjerano vidljiva.

Također, susret nije susret ako se u njega ide nauštrb sebe. Poklanjanje svojeg vremena i truda osobama koje za susret nemaju kapaciteta također nije istinski odnos. U takvom ćemo se odnosu osjećati kao da se nas ne doživljava, što s vremenom može dovesti do nagomilanih frustracija.

Sve ovo zvuči stvarno zahtjevno. Pa kako onda uopće znati što je pravi susret?

Cijeli pravi život je susret.

Martin Buber

Po mom iskustvu, pravi susret “osjećamo” u tijelu. On je nešto u čemu ja doživljavam tebe, i ti mene. Nitko nikome ne nameće vlastitu perspektivu. U stanju smo se doživjeti čak i kad su nam perspektive drukčije. Nadalje, ne gledamo se kroz fantazije, bar ne u tolikoj mjeri da ne možemo vidjeti strane koje nam ne odgovaraju. Ali vidimo i one koje nam odgovaraju. U takvom susretu drugu stranu vidimo u svoj njenoj kompleksnosti – a jednako tako puštamo i da ona nas vidi. To uključuje rizik otvaranja i intimnosti. Također, u takvom susretu postoji obostrano poštovanje prema tuđem iskustvu. Cijenimo to što nam je druga osoba odlučila pokloniti svoje povjerenje.

Zašto je pravi susret bitan?

Iako takva, autentična vrsta susreta zvuči kompleksno i zahtjevno, ona je bitna. Zašto? Bitna je jer će susret koji je baziran više na vlastitim mentalnim predodžbama, a manje na stvarnosti moći lakše puknuti jednog dana kad se idealizacije ili očekivanja koja ne odgovaraju stvarnosti rasplinu. I tada mogu ostaviti samo gorak okus u ustima ili osjećaj da do susreta nikad nije ni došlo. Onaj pravi susret, pak, ostavlja nas ispunjenima i povezanijima, i time produbljuje našu sposobnost življenja.

~Iva