Što je sreća u budizmu i kako nam može pomoći da budemo sretniji

Zašto su neki ljudi sretni, a neki nisu? Što je sreća u budizmu? Dzongsar Jamyang Khyentse promišlja koncept sreće-  i pomaže nam da budemo sretniji.

sreća u budizmu

Izvor: Pixabay

Definicije sreće i patnje iznimno variraju, čak i unutar relativno male ljudske domene. Definicija “patnje” za neke je definicija “sreće” za neke, i obratno. Za neke ljude biti sretan znači samo uspjeti preživjeti, za druge biti sretan znači posjedovati sedamsto pari cipela. Neki ljudi pronalaze sreću u tome da si tetoviraju portret Davida Beckhama na bicepse. Ponekad je cijena nečije sreće tuđi život, kao kad nečija sreća ovisi o tome da se dočepa peraje morskog psa, ili bedra pilića ili penisa tigra. Neki nalaze glađenje ptičjim perom erotičnim, dok drugi preferiraju bičeve i lance. Kralj Edward VII radije je oženio razvedenu Amerikanku nego da nosi krunu moćnog britanskog carstva.

Čak i kod pojedinca, dakle, definicije “sreće” i “patnje” variraju. Neobavezni trenutak flerta može se promijeniti kad jedna osoba poželi nešto više; nada se pretvara u strah. Kad ste dijete na plaži, sreća je građenje kula od pijeska. Kad ste tinejdžer, sreća je gledanje djevojaka u bikinijima i golih prsa momaka koji surfaju. Kod sredovječnih ljudi, sreća su novac i karijera. A kada ste u kasnim osamdesetima, sreća postaje skupljanje keramičkih posudica za sol.  Za mnoge, zadovoljavanje tih beskrajnih i vječno promjenjivih definicija sreće predstavlja “smisao života”.

Mnogi od nas uče definicije “sreće” i “patnje” od društva u kojem žive; društveni poredak diktira kako mjerimo zadovoljstvo. To je stvar zajedničkih vrijednosti. Dva ljudska bića sa suprotnih strana svijeta mogu doživljavati identične osjećaje – zadovoljstvo, gađenje, strah – utemeljena na kontradiktornim kulturnim indikatorima sreće. Noge pilića su delikatesa za Kineze, dok Francuzi vole mazati rasprsnute jetre gusaka na svoj tost. Zamislite kako bi svijet izgledao da kapitalizam nikad nije postojao i svaka nacija i pojedinac stvarno žive Mao Tse-tungovu pragmatičnu komunističku filozofiju; bili bismo savršeno sretni bez shopping centara, bez lijepih automobila, bez lanaca za brzu prehranu, bez natjecanja, bez velikog jaza između bogatih i siromašnih, sa zdravstvenom njegom za sve – i bicikli bi bili cijenjeniji od velikih automobila.

Umjesto toga, uči nas se što da želimo…Ova navika učenja prema kojoj grupne standarde prihvaćamo kao svoje vlastite stvara se u vrlo ranoj dobi.  U prvom razredu vidimo da sva djeca imaju određenu vrstu pernice (ili u današnje doba, pametnog telefona). Razvijemo “potrebu” da i mi imamo jednu, da budemo kao svi ostali. Kažemo to svojoj majci, i naša sreća ovisi o tome hoće li nam ona kupiti jednu takvu pernicu. Ovo se nastavlja i u našu odraslu dob. Susjed ima veliki LCD ili novi terenac – i odmah i mi želimo jedan takav, samo još veći. Natjecanje i želja za onim što posjeduju drugi postoji na kulturalnoj razini…

I na kulturnoj i individualnoj razini, preuzmimamo strane ili eksterne metode postizanja sreće i prevazilaženja patnje, rijetko shvaćajući da nam te metode često donose upravo suprotno od željenog rezultata. Općenito govoreći, imati nešto novaca u banci, udobno zaklonište, dovoljno hrane za pojesti, pristojne cipele, i ostale bazične udobnosti jesu ono što nas čini sretnima. S druge strane, indijski sadhui i putujući pustinjaci Tibeta smatraju sami sebe sretnima jer nemaju potrebu za privjeskom za ključeve – ne osjećaju strah da će im netko ukrasti imovinu jer ne posjeduju ništa što bi se trebalo zaključati.

Što iz ove budističke kontemplacije možemo naučiti? To da je sreća promjenjiva – ono što nas u nekom trenutku može činiti sretnima, u drugom nas može početi opterećivati. Također, da je ona djelomično, dakle, i stvar perspektive. Pokušajmo se sjetiti toga kad sljedeći put radi nečega budemo nezadovoljni.

Izvor: “Što vas ne čini budistom”, Dzongsar Jamyang Khyentse, Boston i London: Shambala, 2011.