Sloboda

Izvor: favim.com

Izvor: favim.com

Sloboda…ta vrijednost koju toliko cijeni čovjek 21. stoljeća. Ideje slobode maksima su današnjeg života. No što je sloboda zaista?

Jesam li slobodan ili slobodna da i ako radim što poželim?

Ova se ideja danas često provlači kroz popularnu kulturu pa i područje osobnog razvoja te se često “prodaje” pod ideje autentičnost ili osobnog razvoja. Mene osobno često znaju iznervirati one kvazi-inspirativne poruke tipa “Moj život je moja vlastita kreacija”. Čini mi se da takve rečenice banaliziraju svu kompleksnost ljudske egzistencije. Nadalje, probajte to reći nekome tko se rodio u siromaštvu i iz njega se ne uspijeva izvući koliko god se trudio (a sociološka istraživanja pokazala su da je siromaštvo često prediktor daljnjeg siromaštva).

Egzistencijalistička terapeutkinja Emmy van Deurzen smatra da se ljudi hvataju za takve ideje zato što one fino “sjedaju” ljudskoj imaginaciji te stvaraju sliku idealnog svijeta u kojem svi naši problemi magično nestaju. Drugim riječima, ponekad vrlo stvarne ograničnosti s kojima se susrećemo na svakodnevnoj razini u toj utopijskoj ideji čine se kao rukom izbrisane.

S druge strane, ne treba odbaciti ni kao nevažnu činjenicu da je sloboda da sami određujemo vlastiti život, koliko smo to u stanju, jedna od stvari koja je bitna čovjeku 21. stoljeća. Na kraju krajeva, on se za nju itekako trebao izboriti, počevši od razdoblja prosvjetiteljstva, pa nadalje. Možda smo stoga negdje osjetljivi na tu vlastitu slobodu da odredimo vlastiti život. Možda je i to jedan od razloga što ljude toliko pale te “inspirativne poruke” oko “vlastite kreacije vlastitog života”.

No kako bismo vidjeli koliko smo zaista slobodni, krenimo redom. Što je to uopće sloboda?

Rollo May i Jean Paul Sartre, svatko iz svoje perspektive, tvrde da je sloboda u podlozi svih ostalih ljudskih vrijednosti. Rollo May tvrdi da je sloboda pretpostavka izbora svih drugih vrijednosti. Naime, da bismo uopće mogli osjećati ljubav ili primjerice, biti iskreni, moramo biti slobodni da to činimo. Situacija u kojoj nas netko prisiljava na to – nije sloboda.

“Kad čovjek kaže ‘Ja mogu’, ‘Ja biram’ ili ‘Ja želim’ on osjeća vlastitu važnost, jer rob ne može reći te stvari.

~Rollo May

Jean Paul Sartre tvrdi da jednom kad spoznamo da smo bačeni u indiferentni svemir, koji je bio tu kakav jest prije našeg rođenja i biti će i dalje, poslije naše smrti, da tada shvaćamo da smo slobodni da sami odaberemo kako će naša egzistencija izgledati. Po njemu, ljudska egzistencija i sloboda praktički su sinonimi.

“Početak i kraj svake filozofije je – sloboda”

~Friedrich Wilhelm Joseph Schelling

No je li stvar baš tako jednostavna? Jesmo li, doista, neograničeno slobodni? 

S obzirom na to da smo ljudi, kao takvi smo neizbježno podložni nekim ograničenjima. To je za početak ograničenje tjelesnog postojanja – svi, kao ljudska bića, imamo tijelo. Tijelo je podložno nekim zakonima fizike ovog svijeta. Također, tijelo ima neke fiziološke potrebe koje moramo zadovoljavati. Tijelo je također podložno bolestima, starenju, i neizbježno – još jedna bitna egzistencijalistička tema – smrti.

To nas dovodi do sljedećih, daljnjih, ograničenja.

Prvo je to da smo vremenski ograničena bića. Egzistiramo u nekom vremenski ograničenom kontekstu, koji je i opet podložan nekim ograničenjima. Na kraju krajeva, nije isto jesmo li se rodili u 21. stoljeću ili u srednjem vijeku.

Drugo je to da, u današnjem svijetu, kako bismo zadovoljili fiziološke potrebe svog tijela poput hrane, vode, topline…moramo imati i ekonomske mogućnosti. U pristupima klasičnih egzistencijalista ekonmska ograničenja ne zauzimaju neko bitno mjesto, no s obzirom na današnji ekonomski nesigurni kontekst egzistencije, čini mi se da o njima vrijedi razmisliti.

Zatim, čovjek je i društveno biće – trebaju mu drugi ljudi i društvo, što sa sobom donosi neki set pravila i ponašanja. Čovjek je, na kraju krajeva, i afektivno biće, što znači da ima određene emocionalne potrebe.

Drugim riječima, ono što nam sve ovo govori je – čini se -da smo kao ljudsko biće itekako određeni kontekstom vlastite egzistencije. Odrasli smo u određenom obiteljskom i društvenom kontekstu i reći da nas to do neke mjere ne određuje pomalo je iluzorno.

Nadalje, ideja da mi sami u potpunosti stvaramo svoj život nekako pada u vodi kad se suočimo s, primjerice, malom plaćom radi trenutnog društvenog ekonomskog stanja. Pa ako je tako, mogli bismo pitati, gdje je onda ta naša sloboda?

Eh, tu je ta caka egzistencijalizma. Sloboda se ne može promatrati, štoviše ne može ni egzistirati, bez da se u obzir uzme kontekst ljudske egzistencije. Sloboda je određena determiniranostima, baš kao što je dan određen noću.

Sloboda se također, smatra May, danas često poistovjećuje s neograničenom slobodom. No ona je sve samo ne to. Naime, kako May stalno naglašava, čovjek nije samo dio svijeta, svijet je neizbježno i dio njega. Tu se egzistencijalisti slažu sa zen majstorima.

Ako je svijet dio nas, iz toga tada nužno slijedi da prema svijetu imamo neku odgovornost. Sloboda, drugim riječima, ne može postojati bez odgovornosti. Što to znači? To znači da ako sam biće koje živi u svijetu ljudi, u svijetu okoliša takvih kakvi jesu koji su mi itekako potrebni za vlastitu egzistenciju, tada imam neku odgovornost prema tom istom svijetu. Što se događa sa svijetom, događa se i meni – svijet i ja nismo odvojeni.

Te ideje zvuče apstraktno kada se prvi puta promišljaju, no jednom kada ih počnete živjeti, apstrakcija nestaje. Tada ćete promisliti kako je vaše ponašanje djelovalo na nekog drugog – jer znate da je taj netko također dio međumreže života koja vas hrani, koja je dio vas. To je ta zen međupovezanost.

Tada ćete krenuti promišljati i druge stvari. Što ostavljate svijetu iza sebe, kako se odnosite prema okolišu, kako općenito djelujete. Kako bi rekao Sartre, čovjek je slobodan da izabere vlastite vrijednosti kao determinante vlastitog života. No, izabrati neku vrijednost u svojem djelovanju znači afirmirati je na razini čovječanstva.

Ideja slobode kompleksna je tema, kako unutar egzistencijalizma, tako i izvan njega. Zato zasad, promislimo o svemu što smo dosad pročitali.

~Iva