Sjetiti se što smo zaboravili

ključ

Izvor: snipview.com

Otkriće pisanja Petera Kingsleya podsjetilo me na to koji je misterij biti živim. To je nešto što često zaboravljamo. A pogotovo to često zaboravljamo u ovoj eri ogromnih znanstvenih otkrića i onoga što izgleda kao ubrazni svakodnevni napredak tehnologije. Ali nije li ljudski genom mapiran? Ne pričaju li kvantni fizičatri sad o “pričanju s umom Boga?” I nije li samo pitanje vremena prije no što sve što trenutno ne znamo bude shvaćeno?

Ovo je, čini mi se sveprisutno, iako možda nesvjesno, vjerovanje među dobro obrazovanim ljudima današnjice. I ta vjera u efikasnost našeg znanja je upravo ono što nas dijeli od spoznavanja stvarnosti našeg neznanja. Unutarnji život sada se objašnjava kroz elektrokemijske procese u mozgu.

Rečeno nam je da su najzanimljivija iskustva zapravo samo artefakti koji su se razvili prirodnom selekcijom kako bi nam omogućili genetsku prednost. Postoji li neka inteligencija iza svega toga? Nema potrebe za nekom takvom stvari, kažu mnogi naši najcijenjenijih intelektualci.

Usred svega toga, Kingsleyev glas je poput poziva na buđenje. U sjećanje priziva stihove Lawrencea Ferlignhettija:

“U ponovom rađanju čuda

Čekam

da izgubljena glazba opet zazvoni”

Richard Whittaker: Jedna od stvari koja je na mene najviše djelovala u tvojoj knjizi Reality i sada opet u ovoj novoj knjizi, A story waiting to pierce you, jest da se ono što govoriš čini kao izuzetno dubok izazov osnovama zapadnjačke misli – našim najbazičnijim idejama o onome što smatramo pravim znanjem na zapadu. Kako ti to vidiš?

Peter Kingsley: Postoje mnogi ljudi koji koriste riječ “izazov” kako bi definirali ono što moj rad “stavlja na stol” – duhovno i filozofski, kulturalno i povijesno. Ali meni je sve to vrlo jednostavno. Većina problema s kojima se susrećemo mi na Zapadu ne proizlazi iz toga što je nešto bazično krivo s izvorima zapadne civilizacije. Naprotiv, nešto je beskrajno divno u izvorima naše civilizacije. Problem je u tome da je to izgubljeno jer smo to počeli uzimati zdravo za gotovo. Pustili smo da se izobliči i da padne za jednu oktavu, pa zatim drugu oktavu razumijevanja. Zaista ne vidim kako bi bilo tko na filozofskoj, duhovnoj ili bilo kojoj drugoj razini mogao prigovoriti izazovu da se probudimo i preuzmemo odgovornost za ono što nam je dato.

RW: Evo citata izvađenog iz tvoje knjige Reality koja se bavi istim pitanjem: ” Činjenice same za sebe su poput sjedenja na vrhu zlatnog rudnika i grebanja prašine oko naših nogu s malim štapom. Sve naše činjenice su samo fasada. Ova je knjiga o tome što su one prikrile, o stvarnosti koja leži iza toga.” Mislim da ovo govori o onome što smo počeli smatrati konačnim pogledom na znanje na Zapadu, znanstvenim pogledom na stvarnost. Slažeš li se s mojim viđenjem?”

PK: Jako je lako igrati se činjenicama na svakodnevnoj bazi i zamišljati da one predstavljaju neko stvarno znanje bez zastajanja da obratimo pozornost na širi kontekst našeg iskustva. Što se događa s nama kada odemo spavati? Kamo odemo? Što je naša svijest? I ako ćemo svijest reducirati na moždane fenomene, što radimo? Je li pretvaranje svijesti u još jednu činjenicu, još jedan objekt našeg proučavanja, nešto što nas zaista vodi nekud?

Naravno da je isto sa zapadnim znanstvenicima kojima se sve više sviđa stvaranje sintetskih formi života i manipulacija DNA-om. Pričamo o takvim stvarima kao da su velika postignuća — ali zaboravljamo kako ego lako izmiče kontroli. Zapravo, stvaranje sintetskog života nije stvaranje ničega. To je jednostavno trivijaliziranje misterije života bez imalo shvaćanja ili stvarne svjesnosti onoga o čemu se radi. Misliti da mi sada razumijemo što je život: to je poput kradljivca umjetnosti koji misli da je na razini najvećih slikara.

Odlučujući element koji ovdje nedostaje je nešto što je bilo itekako prisutno na izvorima naše zapadne civilizacije, od samih početaka. Samo se trebate sjetiti Empedokla — drevnog grčkog proroka i učitelja s kojim osjećam posebno duboku povezanost  i koji je odigrao značajnu ulogu u formiranju onoga što će kasnije postati poznato kao zapadna znanost. Empedoklo na samim počecima svojeg učenja govori o kozmosu i o elementima egzistencije, o biologiji, o astronomiji, o svemu što ljudi nikada neće razumjeti ili im ispravno pristupiti ako prvo ne nauče disati na pravi način; ako ne nauče poštovati život oko sebe; ako ne razviju poštovanje za božansko u svemu. Još uvijek imamo njegove upute i upozorenja od prije dvije tisuće godina, sačuvane Empedoklovim izvornim riječima.

Ali sada je sve to krenulo nizbrdo. Ljudi koji su mislili da znaju bolje bacili su ta vrlo jasna upozorenja kroz prozor prije mnogo vremena. Zapravo ne samo da smo ih odbavili: mislimo da smo pametni ako se iz njih sprdamo. A ona su zapravo apsolutno esencijalna. Ugrađena su u samu DNA naše Zapadne kulture — te smjernice potrebe za pravim stavom. To znači da su znanstvenici i filozofi prije tisuću godina već cijenili ono o čemu njihove moderne verzije više nemaju pojma, a to je da su činjenice dio mnogo šireg procesa. Prava svrha potrage za činjenicama nije manipulacija svijeta prema našim potrebama, nego transformacija naše svijesti. A to je nešto što smo u potpunosti zaboravili.

RW:  Čitao sam kako si već kao dijete ispitivao pitanja poput: “Što je stvarnost?” “O čemu se radi u životu?” — ista velika pitanja koja mnogi od nas iskuse i tada odgovori koje dobivamo ne zvuče zaista istinito.Većina nas vjerojatno zaboravih na njih kako godine prolaze, ali ne i svi. Bi li malo pričao o toj potrazi u vašem životu o onome što je stvarno i istinito?

PK: Ne znam za ništa bolnije, pogotovo u kulturi u kojoj mi trenutno živimo, koja je toliko lišena bilo kakve prave mudrosti. Da, sjećam se da sam kao dječak ispitivao mnoga pitanja. Moji bi mi roditelji davali neke odgovore, ali oni nikad nisu imali smisla. Nisu odgovarali onome što sam vidio vlastitim očima i što bih osjećao pod vlastitim prstima ili čuo vlastitim ušima. Jednostavno se nije poklapalo, i naravno da se u školi događala ista stvar. Naš prvi susjed bio je učitelj matematike, divan čovjek. Ponekad bih sjedio s njime u njegovoj dnevnoj sobi. On bi m slušao i rekao mi neka nikome ne vjerujem, rekavši: “Ja sam ne znam odgovore, ali želim da ti sam vjeruješ svojim pitanjima.”

Tada sam u svojim tinejdžerskim godinama doslovno postao upitnik. Ali nikad me nije zanimalo da izazivam znanja samo radi izazova; uvijek je bilo nešto ispod toga. Nešto sam tražio. I kada bih to rekao u jednoj jednostavnoj riječi što sam tražio, rekao bih život: život s velikim Ž. Prošao sam kroz mnoga iskustva, izlažući se ekstremnim rizicima da dodirnem nepoznato jer sam pod svaku cijenu htio doći direktno u kontakt sa životom. S druge strane postalo mi je bolno očito do koje su razine drugi ljudi koje bih sretao voljni ići, bez obzira na dob, samo kako bi izbjegli ono što je stvarno u životu. Naravno, kad počnete dodirivati tu čežnju za životom, to je čežnja za božanskim; i za mene nema ničeg snažnijeg.

RW: Slažem se i mislim da je to povezano s reduciranim pogledom na svijet kojeg imamo prema tome što je istinito i što je stvarno.

PK: Meni je apsolutno krucijalno to da, bar kao odrasli ako već ne kao djeca, učinimo sve da dođemo do same srži toga. Prije minute smo pričali o sintetiziranju umjetnog života, ali zašto to uopće pokušavati bez ikakvog razumijevanja ili poštovanja toga što život jest? A slijedeći tu čudnu rutu beskrajnog ispitivanja došao sam do svjesnosti kako je svaka kultura, svaka civilizacija sama za sebe živući organizam.

RW: Kako si to otkrio?

PK: Inicijalno kroz drevne grčke tekstove od kojih sam se osjetio privučen, kao dio nekog misterioznog procesa, da učim kao tinejdžer. Od samih početaka imao sam svjestan stav da ih samo slušam, puštam da mi govore, jer se činilo da sadrže odgovore koje sam tražio. I pronašao sam beskrajno čudnu i jaku pjesmu koja se provlačila kroz njih — pogotovo kroz poeziju Parmenida i Empedokla koje se često opisuje kao grčke filozofe iako sam ih ja spoznao kao stvoritelje kulture. I ta pjesma počela je pokazivati i učiti me mnoge, mnoge stvari o životu.

Posebno mi je bilo zanimljivo čitati te drevne tekstove dok sam živio u prirodi, jer raditi to stvara ciklički proces: tekstovi otvaraju prirodu oko vas dok priroda natrag reflektira značenje tekstova. Jednom, dok je moj dom bio mali karavan na litici s pogledom na more u sjevernoj Engleskoj i trebao sam prehodati tri milje da bi došao do fakulteta, hodao sam kroz polje puno ovaca ponavljajući si na starogrčkom riječi Empedokla. Ovce su se tek rodile i počele su trčati prema meni, ravno u moje ruke. Isti se taj proces dogodio kada sam, mnogo godina kasnije, počeo pisati The dark places of wisdom dok smo živjeli na otoku u Kanadi. Drveće i srne i ptice pisale su knjigu sa mnom, čak su mi i pokazale kako je strukturirati.

I isto je bilo s mojom zadnjom knjigom, A story waiting to pierce you. Ona je zapravo došla k meni prije tri godine i zamolila me da ju napišem. Ali već je bila živa. I proces pisanja nje bio je poput slijeđenja vuka ili medvjeda kroz divljinu..Za mene, proces čitanja i pisanja je upravo takav.

RW: Da li nalaziš da ljude dirne ono što im donosiš u svojim dijelima?

PK: O da, često. Bilo je zanimljivo vidjeti što se događa čim je ova nova knjiga bila gotova. Od prvih četvero ili petero ljudi koji su je imali prilike vidjeti, mislim da je troje plakalo cijelo vrijeme dok su je čitali: to je bio inicijalni efekt dok je izranjala u svijet ljudi. Tada je jedna osoba–ona je prije bila profesionalna pjevačica ali je to prestala raditi prije mnogo godina — odjednom počela opet pjevati kad je počela čitati knjigu. To je zapravo ono o čemu se radi: da budete dotaknuti na dubljoj razini. Unutarnja priroda u ljudskom biću je ona koja odgovara, koja će pjevati ili širiti svoja krila dok njeno srce kuca sve brže i brže.

Cijeli intervju pročitajte ovdje