O planinama i vodi – kako pronaći ravnotežu pomoću tao mudrosti

planine i voda

Izvor: landscapehdwalls.com

Koncept ravnoteže toliko je čest da ga imamo običaj uzimati zdravo za gotovo. No kako ga zaista ostvariti u životu? Pročitajte u tekstu o tao mudrosti.

Ipak, implikacije ravnoteže toliko su snažne da svaki put kad nas netko podsjeti na njih, ostajemo bez daha od fascinacije. Tolika je snaga suprotnosti, koje, kad se spoje, čine cjelinu. To je suptilna, ali iznimno snažna, poruka tao mudrosti, jedinstva suprotnosti koje vodi do cjelovitosti kroz ravnotežu i harmoniju – lekcije koje se toliko lako primjećuju u prirodi.

Sjeme taoističke filozofije prvi je put posijano u kineskoj kulturi, ali kao i sve druge istine koje se mogu naći u drevnim mudrostima, njegova je poruka svevremenska i univerzalna. Čak je i knjiga Psalmi u Bibliji puna bisera tao mudrosti.

Carl Jung jednom je rekao da su filozofije Istoka i Zapada toliko beskrajno različite da on pretpostavlja kako se obje nikada neće sresti „oči u oči“, niti će jedna od njih preuzeti nešto od druge. Pa se ja tako pitam što bi on rekao danas da vidi nebrojene „zapadnjake“ koji kuće uređuju po feng-shui principima ili ukrašavaju svoju odjeću yin-yang simbolima, ili tetovažama. Mene je osobno jednom iznenadio jedan vojnik koji je u moju predavaonicu ušao noseći maskirnu odoru. Na lijevom mu je pak ramenu bio istetoviran sada već poznati polubijeli, polucrni taoistički krug. Kada sam ga pitao zna li on što taj simbol reprezentira, odgovorio je glasom kao da je to najpoznatija stvar na svijetu – suprotnosti koje se spajaju kako bi stvorile cjelovitost, ravnotežu i harmoniju. U Washingtonu postoji šala koja kaže kako je vojnička inteligencija čisti oksimoron, no očito, ovo nije bila šala. Možda baš zbog toga što su koncepti ravnoteže toliko univerzalni Jung ne bi bio iznenađen, ali – ja sam bio.

O planinama i vodi

Ujesen 1981. godine, dobio sam zadatak da vodim svoju prvu grupu stress-management tečaja na University of Maryland. Moj prethodnik učio je polaznike samo „jasne zapadne koncepte“, dokazane od strane „zapadne“ znanosti. Mene je poticao da nastavim s tim. U tom vremenu uvođenje holističkog pristupa u nešto što je do tada bio dosta konzervativan prostor, činilo se kao novost. No unutar prvog tjedna mojih predavanja učenik koji je izgledao kao da nema više od 17 godina, prišao mi je i rekao: „Znate, sve što ste do sada spomenuli o stress managementu već sam čuo prije.“ Pitao sam ga gdje je čuo te stvari. Rekao mi je „na svojem tai-chi tečaju“ . U pozadini svojeg uma gotovo kao da sam mogao vidjeti Junga kako se smiješi.

~„Nedavno smo upravo naučili poslovicu koja bi vas mogla zanimati“, nastavio je on. „Ide ovako: „Stoj kao planina, kreći se kao voda.“ Tada mi se nasmiješio, rekao da je uživao u tečaju, rukovao se sa mnom, i izišao. Moram priznati da je taj prvi put kada sam čuo tu frazu ona dotakla nešto duboko u meni, i otada je postala moja osobna mantra. Još jednom sam se podsjetio na važnost ravnoteže. Tih šest riječi doista sadrži izrazitu snagu. „Stajati kao planina“ znači ostati čvrsto stajati čak i u vremenima promjene. To znači biti siguran u svoje biće i stabilnost svog okruženja. Obratno, „kretati se kao voda“ znači ići u toku sa stvarima koje nisu pod našom kontrolom. To također nešto govori o putu najmanjeg otpora, umjesto trudu da se pomakne nepomičan objekt ili promijeni nečije tuđe ponašanje.

Metafore planine i vode doista imaju univerzalnu privlačnost. Thomas Jefferson jednom je rekao: „U pitanjima stila, plivajte s trenutnim, u pitanjima principa, budite čvrsti kao stijena.”

Ravnoteža je nešto što je čvrsto ugrađeno u samu našu konstituciju. Bilo u našim prvim pokušajima da uspravno hodamo ili vozimo bicikl, ili u našim svakodnevnim naporima da održimo ravnotežu u našim čekovnim knjižicama, to je ljudsko stanje- um, tijelo, duh i emocije – kontinuirano teže prema ravnoteži. Otkad sam prvi puta čuo tu poslovicu, naučio sam da skoro svaka kultura ima sličnu poslovicu koja izražava potrebu da se život živi u ravnoteži. Američka je verzija malo duža od kineskog aksioma, ali poruka je ista. To je Reinhlold Neibuhr’ova molitva koja se koristi u lonim programima „u dvanaest koraka“, a najbolji je sažetak stress management programa koji sam ikad čuo: „Bože, daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim ono što mogu, i mudrost da uvidim razliku.“

Put i putovanje

Prije nekoliko godina krenuo sam na putovanje u Švicarsku kako bi se tamo popeo na Matterhorn, na jednoj od najdinamičnijih planina na svijetu, – vrh koji ogoljen stoji u visini, osamljen, veličanstven i ponosan. Put kreće iz gradića zvanog Zermatt koji je sam po sebi pitoreskni gradić koji izgleda poput nekog grada iz knjige s bajkama, punog uskih uličica i tudorskom arhitekturom: kao pravo autentično švicarsko alpsko selo. Kada sam stigao i vidio ga, skoro da sam počeo očekivati da će odnekud izroniti i Heidi, i preko livada potrčati prema meni. Već sam u prvoj noći provedenoj u gradu naučio  da Matternhorn ima više imena, s obzirom na to da je i na području i Švicarske i Italije. Talijani ga zovu Mounte Cervino, i ako to izgovorite s pravim naglaskom može zvučati neobično seksi. Ponosniji Francuzi zovu ga Mont Cervin. Rečeno mi je i da su ga Britanci nekoliko godina zvali Citadel. Jedna planina, četiri imena. Neobično jaka poruka.

Iako se Matterhorn tehnički ne smatra teškim usponom, poznat je po tome što se često nalazi okružen olujnim oblacima, što ga čini iznimno opasnim. Sjeverni dio Matterhorna koji gleda na Zermatt u Švicarskoj ima bar četiri različite rute kojima se do vrha može doći s te strane, i bar još toliko kojima se može doći do njega s talijanske. Tog jutra kada sam se ja spremao za polazak na vrh, opasni se oblaci nigdje nisu vidjeli. Štoviše, nije bilo ni oblačka, nebo je bilo kristalnoplavo. Uspio sam doći do tri četvrtine puta, no tada se vrijeme pogoršalo i natjeralo me da odustanem. Prilikom spuštanja razmišljao sam o simboličkoj poruci planine koja ima četiri imena i jednak broj načina uspinjanja do vrha. Metafora i poruka te priče iznimno su duboke. (A kao bonus na kraju, vrativši se u selo doznao sam da je Matterhorn zamišljen da bude internacionalni park mira!)

Jedna destinacija, mnogo puteva

Pitajte bilo kojeg alpinista koja je njegova krajnja destinacija, i svi će vam reći: vrh neke planine. To nije samo izazov jednostavnog dolaženja do vrha, već visina s koje tada možete baciti pogled nudi neopisiv osjećaj i pogled od kojeg zastaje dah. Možda to objašnjava popularnost penjanja na Mount Everest, unatoč opasnostima. Slično tome, i ono što inspirira ljudske puteve jest upravo takav pogled na život – jasnije razumijevanje životne misterije i naše svrhe i uloge u njoj.

Ako naše životno putovanje možemo usporediti s metaforičkom ekspedicijom, tada je shvaćanje naše poveaznosti sa svemirom analogno dosezanju vrha planine. Riječima Martina Luthera Kinga – „Bio sam na planini“. Stajati na vrhu planine sa raširenim rukama vjerno prenosi značenje metafore – „Dotaknuo sam lice Boga“. Pitajte bilo kojeg penjača na planinu koji je najbolji put do vrha, i svaki će vam reći da nema jednog najboljeg puta. Umjesto toga, postoji nekoliko puteva kojima se do vrha može doći, a svaki od njih nudi jedinstveno iskustvo. Kada biste pitali bilo kojeg iscjeljitelja, mistika ili nekog tko liječi srcem – koji je najbolji put do božanskog – svaki od njih bi vam se nasmijao i rekao da ne postoji jedan put, već da postoji put koji je najbolji za vas u skladu s vašim položajem u nekom trenutku. Carlos Castaneda postao je poznat po svojoj knjizi „Učenja Don Juana“ , koja istražuje puteve ljudske duhovnosti. U njoj, on je napisao: „Svaki put pogledajte svjesno i pomno. Pokušajte koliko god puta da mislite da je potrebno. Tada se pitajte jedno pitanje, i to sebe i samo sebe: Ima li u ovom putu srca? Ako ima, tada je to dobar put, ako nema, tada put nije od koristi.“

Put ljudskog života bio bi jako napučen kad bi bio jedan jedini. Stoga, nije ni čudno što ne samo da postoje mnogi putevi, već i svatko od nas putuje svojim u skladu s „tajmingom“ svoje duše. Ne postoje dva potpuno jednaka puta. Nadalje, ako se u duhovnom pejzažu okrenete oko sebe, mogli biste otkriti da je poprilično prazan. Mnogo puta nas stresori sa kojima se susrećemo natjeraju da se osjećamo izolirano, usamljeno, zaboravljeno i izgubljeno. Dobra je vijest ta da koliko god da se usamljenima osjećali, jednostavno se nemoguće izgubiti na duhovnom putu. I nikad nismo sami. Problem je u tome što nas imobiliziraju naši strahovi i frustracije.

2013-05-27-SpiritualPath

crystal-path.com

Kako se sve više fokusirate na stvari vezane uz svoju dušu i srce, tako će se i vaš put sve više sretati i isprepletati sa stvarima iz svakodnevnog života. Iako se ove riječi čine kontradiktornima bilo kojoj vjerskoj dogmi, drevni mudraci slažu se u tome da je svejedno kojim putem krenete – kršćanstvom, judaizmom, islamom, religijom Majke Zemlje ili nekim potpuno drugim putem – tako dugo dok na tom putu rastete i mijenjate se . Odabir da mirujete na obroncima vjerojatno je jedan od najvećih grijeha čovječanstva (riječ grijeh (eng. sin) dolazi od riječi inertia (nepokretnost) i takav put ne koristi nikome.

Da bi put bio duhovno produktivan, mora imati neke od sljedećih koraka. On mora biti kreativan, a ne destruktivan. Mora biti progresivan, a ne regresivan. Mora stimulirati i širiti ljudski duh, a ne ga sputavati. I posljednje,važno je da na njega ne nosimo previše prtljage, u ovom slučaju emocionalne prtljage. Zapamtite, za razliku od uspona na Himalaju, na putu do tao mudrosti ne postoje Šerpe. Kako je otkrio Frodo u Gospodarima Prstenova, svatko od nas mora nositi svoj vlastiti teret. Stoga je putovanje s malo prtljage divna stvar, ali mnogi od nas često zapnu pod teretom teških misli i emocija, od kojih većina više ne služi svrsi. Kada bi kretanje duhovnim putem bilo kao kretanje nizbrdo, ono bi vjerojatno bilo zabavno na početku, ali isto tako ne bi predstavljalo izazov. Zapamtite, duhovni napredak sve je samo ne lagan. On se ne razlikuje mnogo od običnog uspona na planinu. Budite sigurni da ćete doživjeti stresne trenutke, jer stres pruža otpor duši, kako bi ona ojačala za sve sljedeće prepreke na koje naiđe. Gail Brook Burket to je jednom opisao ovako na engleskom:

I do not ask to walk smooth paths
Nor bear an easy load.
I pray for strength and fortitude
To climb the rock strewn road.
Give me such courage and I can scale
The headiest peaks alone
And transform every stumbling rock
Into a stepping stone.

Preuzeto iz knjige Quiet mind, fearless heart: The taoist path through stress and spirituality, B. L. Seaward, Wiley, 2004.