Možemo li biti neustrašivi?

Promjena u životu ponekad je neophodna. No što nas zaista sprečava u tome? Imamo li hrabrosti pogledati stvari realno i donijeti odluku o promjeni?


Strah je najjeftnija soba u kući.

Rado bih te vidio kako živiš

U boljim uvjetima

Hafiz

promjena u životu

Izvor: rachelwritten.com

Ljudska povijest puna je bezbrojnih ljudi koji su bili neustrašivi. Ako pogledamo vlastite obitelji, čak ćemo i među vlastitim precima pronaći one koji su bili neustrašivi. Možda su to bili emigranti koji su hrabro napustili sigurnost doma, veterani koji su se neustrašivo borili u ratovima, obitelji koje su se neustrašivo probijale kroz ekonomske poteškoće, ratove, proganjanja, opresiju, izmještanje. Svi sa sobom nosimo neku vrstu nasljedstva neustrašivosti.

No što je neustrašivost? To ne znači biti oslobođen straha, jer strah je dio ljudskog puta. Parker Palmer, odličan učitelj i pisac, primjećuje:

“Strah je toliko bazično ljudsko stanje da su sve velike duhovne tradicije izronile iz pokušaja prevazilaženja efekta straha na ljudske živote. Drugim riječima, središnja poruka svih njih jednaka je: “Nemoj se bojati”.

No važno je primijetiti što to središnje učenje govori, a što ne govori. “Nemoj se bojati” ne govori da ne trebamo imati strahova-kad bi to govorilo, mogli bismo ga otpustiti kao besmisleni zahtjev za perfekcionizmom. Umjesto toga, govori da ne trebamo biti naši strahovi, što je jedna potpuno druga stvar.

Ako je strah fundamentalni dio ljudskosti, tada možemo očekivati da ćemo se povremeno bojati, čak možda i često. Ali kada se strah pojavi, ne moramo to shvatiti kao da nismo uspjeli, ili kao da nismo jednako dobri kao drugi ljudi. Zapravo, potpuno smo isti kao drugi ljudi! Ono što je važno jest što činimo s našim strahom. Možemo se povući ili otupiti. Ili ga možemo prepoznati, i tada svejedno zakoračiti. Neustrašivost jednostavno znači da svojem strahu ne dajemo moć da nas zaustavi, ili utiša.

Iz vlastitog iskustva, mislim da postoji velika razlika između hrabrosti i neustrašivosti. Hrabrost izranja iz trenutka, kad nemamo vremena razmišljati. Naše se srce otvori i odmah krećemo u akciju. Netko skače u zaleđeno jezero da spasi dijete, ili progovara na sastanku, ili sebe stavlja u opasnost kako bi pomogao drugom ljudskom biću. Te iznenadne akcije, čak i ako nas izlažu riziku, izranjaju iz jasne, spontane ljubavi.

Neustrašivost, također, sadrži ljubav u svojoj srži, ali ona zahtijeva mnogo više od nas nego instantnu akciju. Ako reagiramo prebrzo kad se bojimo, ili bježimo ili reagiramo agresivno. Prava neustrašivost je mudra akcija, ne lažno busanje o prsa ili slijepa reaktivnost. Ona zahtijeva da si uzmemo vremena i tada vježbamo vlastitu razboritost. Zen učiteljica Joan Halifax govori o “praksi ne-negiranja”. Kada osjećamo strah, ne negiramo ga. Umjesto toga, priznajemo da se bojimo. Ali ne bježimo. Ostajemo gdje jesmo i hrabro se suočavamo sa strahom. Okrećemo se prema njemu, znatiželjni smo u vezi njega, njegovih uzroka, dimenzija. Približavamo mu se, sve dok s njim ne ostvarimo vezu. I tada, strah se mijenja. Najčešće, on nestaje.

Čula sam mnogo izreka različitih tradicija koje opisuju taj fenomen. “Ako ne možeš izaći iz toga, uđi u to”. “Jedini put je onaj ravno kroz to”. “Stavi svoju glavu u usta demona, i demon nestaje.”

Promjena u životu; što kad je nužna?

Neki od najboljih učitelja o neustrašivosti koje sam imala bili su dio globalne mreže mladih lidera (bili su u svojim dvadesetima, tridesetima i četrdesetima) , s kojima sam radila par godina. Oni su se zvali “walk-outs” (oni koji odlaze). Odlazili bi s posla ili karijera koji ih je sprečavao da pridonesu što više mogu, izlazili bi iz veza u kojima se nisu osjećali poštovanima, napuštali bi ideje koje ograničavaju, ili institucije koje su tjerale da se osjećaju mali i bezvrijedni. Ali ne bi odlazili tako da nestanu – otišli bi da negdje drugdje nastave. Nastavljali bi na mjestima na kojima su mogli dati pravi doprinos, u vezama u kojima ih se poštovalo, prema idejama koje su izvlačile njihovu snagu, nastavljli bi raditi tamo gdje su mogli otkriti I ostvariti svoj potencijal.

Upravo sam od tih mladih lidera naučila važnost toga da se periodički treba pitati: “Iz čega bi možda trebao/la otići?” To je veliko pitanje i već samo da se ono postavi treba puno hrabrosti. Postavljanjem tog pitanja, imamo dovoljno hrabrosti da primijetimo svoje strahove i jasno ih vidimo. Dovoljno smo hrabri da prepoznamo gdje se od nas traži da u vlastitom životu budemo neustrašivi. To snažno pitanje pomaže nam da otkrijemo mjesta, poslove, i odnose prema kojima trebamo nastaviti, kako bismo mogli shvatiti i ponuditi ono što sami nudimo.

Imam viziju toga što bi bilo moguće kad bi više nas htjelo prakticirati praksu ne-negiranja, kad bismo jasno pogledali u ono što nas plaši u osobnim životima i u našem društvu. S jasnijom vizijom, mogli bismo proći kroz naš strah i reći “ne” onome što nas uznemirava. Mogli bismo nastaviti dalje i zauzeti se za sebe. Mogli bismo odbiti da nas se utišava ili zastrašuje. Mogli bismo prestati čekati odobrenje ili potporu. Mogli bismo se prestati osjećati umorno i kao da nam je svega dosta. Mogli bismo vjerovati energiji tog “da!” i početi se zauzimati za ono do čega nam je stalo.

Neustrašivost nam daje iznimnu snagu –snagu da izdržimo i ustrajemo. Kasne 2004.g. ljudi u Ukrajini protestirali su protiv varanja na izborima koje im je uskratilo predjsednika kojeg su znali da su izabrali, Vladimira Yuschenka. Nosili su naranđaste šalove i mahali narađastim transparentima, postajući poznati kao “naranđasta revolucija”. Njihova strategija bila je jednostavna: izaći na ulice i tamo ostati dok ne dobiju to što žele. Odbiti da se prepuste, ne prestati protestirati dok ne dobiju svoj cilj. Njihov primjer inspirirao je ljude u različitim drugim zemljama (tako dalekim kao što su Ekvador i Nepal) da izađu na ulice i ostanu tamo dok ne dobiju to što žele.

Danas, u ovom problematičnom svijetu, trebamo sve darove koje nam neustrašivost može ponuditi – ljubav, jasno viđenje, hrabrost, inteligentnu akciju, ustrajnost. Neustrašivi, možemo se suočiti s vlastitim strahom i proći kroz njega. Neustrašivi, možemo preuzeti svoj zadatak da budemo potpuno ljudi. Neustrašivi, možemo ostvariti svijet koji je Paul Freire sanjao za sve nas, “svijet u kojem će biti lakše voljeti”.

Izvor