Prihvaćanje, promjena i autentičnost

Prihvaćanje, promjena i autentičnost

stand-out

Što to znači prihvatiti se, a što mijenjati se?

Te se dvije formulacije često spominju u tekstovima osobnog razvoja. Zapravo, toliko se često spominju na različite načine da ne samo da prestaju biti jednoznačne, već ti tekstovi ponekad izgleda kao potpuno kontradiktorni i zbunjujući bazen ideja u kojem čovjeku nije baš najjasnije “tko pije, a tko plaća”.  Zen budizam kaže: nauči prihvaćati stvarnost. Prihvati sebe, prihvati druge. Otpor prema stvarima kakve jesu izvor je svih ljudskih problema. Ostatak područja osobnog razvoja većinu vremena živi od uputa ljudima kako se mijenjati. 1o načina kako napraviti ovo, 50 kako napraviti ono

Kako se onda uopće postaviti u svemu tome? Kako razlikovati konstruktivnu od nekonstruktivne potrebe za promjenom, kao i različite vrste prihvaćanja?

Za početak,s idejama promjene i prihvaćanja treba oprezno. One su varljive jer se za njih vrlo lako uhvatiti, i početi ih koristiti kao zid između sebe i vlastitog iskustva.

Tako ideja prihvaćanja može prikrivati zatomljeni vapaj za promjenom. Neselektivno prihvaćanje možda je znak nedostatka snage za promjenom, a ne prihvaćanja. Jednako tako, radikalna fiksacija na razvoj može značiti da ne prihvaćamo ništa manje od ideala kojeg imamo zacrtanog u  glavi. To s jedne strane možda znači ambiciju, no s druge može značiti da svako iskustvo koje ne odgovara tom idealu odbacujemo. Na taj način zapravo mnogo toga propuštamo.

Kako onda uopće spojiti te dvije stvari?  Što ako želimo napredovati i razvijati se, ali bismo istovremeno htjeli prihvaćati sebe i stvarnost takvom kakva jest? Je li to uopće spojivo?

Kad je riječ o toj temi, uvijek se nekako volim vratiti na teoriju gestalta. Fritz Perls je bio jedan od rijetkih koji je jako dobro razumio tu potrebu balansa –  koliko je ljudskom organizmu potrebno prihvaćanje vlastite stvarnosti, ali i koliko su kontraproduktivni razni “trebati” i “morati” , pa čak i kad dolaze u obliku samorazvojnih uputa.

Njegova je gestalt tehnika radila na tome da oslobodi punu autonomiju svakog ljudskog bića, a to je značilo ne samo prihvaćanje svakog svojeg doživljaja, već i preuzimanje potpune odgovornosti za njega.

Morate napustiti udobnost vašeg komformizma i zaputiti se u divljinu vlastite intuicije. Ono što ćete otkriti će biti prekrasno. To ćete biti vi sami.

~Alan Alda

Neuroza je za Perlsa bila upravo odustajanje od vlastitog doživljaja, i radi toga je smatrao da je gestalt nešto što izlazi iz okvira terapeutskih tehnika, i sredstvo je samorazvoja svih ljudskih bića. Jer jedna od nuspojava društva jest ta da se dosta često moramo prilagođavati kako bismo opstali. A odustajanje od vlastitog doživljaja samo je korak dalje od toga.

Meni se čini da je taj put prihvaćanja vlastitog doživljaja zapravo put koji na neki način spaja promjenu i prihvaćanje. Kako?

Mi ljudska bića ne možemo se osloboditi vlastite jedinstvenosti, iako u mnogim varijantama i pričama volimo misliti da možemo, pa čak i aktivno pokušavamo. Smiješno, zar ne? Umjesto da uživamo u tome tko smo, kao i u tome da dolazimo u različitim “bojama i oblicima” , često se, umjesto toga, svi volimo ugurati u jedan, popularni ili općeprihvaćeni oblik, i onda se u njemu gužvati ili pokušati nagovoriti i druge da uđu. Ili nam ponekad teško pada ako se slučajno ne uklapamo u neki od tih oblika.

Ulaženje u tuđe oblike i kategorije je, bez sumnje, zabavno. Ono je zabavno na način na koji je zabavno isprobavati tuđu vestu ili novi okus kolač, a i uostalom, bez takvih povremenih izleta teško bismo učili išta novo, o sebi i o drugima. No isto tako, uvijek postoji ta opasnost da zapnemo u obliku koji uopće nije naš. Postoji opasnost da se probudimo za deset godina s osjećajem neodređene praznine u prsima.

A praznina je tu jer naš oblik, naša jedinstvenost nisu komad odjeće koji samo tako možemo šutnuti u kut sobe kad više nije u modi. Nismo univerzalna stvar poput komada odjeće, već smo individualna, jedinstvena bića. I stoga,  da parafraziram onu Sartreovu o slobodi, na vlastitu smo jedinstvenost osuđeni. Ne možemo se, samo tako u 5 minuta ili 10 savjeta o tome što “bi trebalo” osloboditi vlastitih iskustva i konteksta. 10 savjeta su rađeni na tuđim principima, i ne moraju nužno funkcionirati i u našem kontekstu.

Zato je promjena na silu i izvana, po tuđim ili nekim univerzalnim principima, nešto što mi se dugoročno ne čini produktivnim. Ona mi se čini poput plivanja protiv struje. Osim što trošimo mnogo nepotrebne energije jer idemo kontra, uvjetno rečeno, nečeg što nam je “prirodno”, jednako tako postoji velika vjerojatnost da će nas struja nakon nekog vremena opet vratiti tamo odakle smo krenuli.

No to ujedno ne znači ni da se struji treba prepustiti. Ne, najproduktivniji put je put shvaćanja funkcioniranja vlastite struje. Do promjene tada dolazi spontano. Ta osobna struja, to prihvaćanje vlastitog doživljaja njen je spontani generator. Kao što je ustvrdio još Carl Rogers, da biste se uopće mogli mijenjati, prvo se morate prihvatiti.

Jednom kad prihvatimo vlastiti doživljaj, potpuno i cjelovito, tada promjena više nije nešto što dolazi izvana ili što moramo forsirati. Tada ona vodi nas.

~Iva