Kako ranjivost može poboljšati naše živote…

Izvor: brenebrown.com

Izvor: brenebrown.com

…i kako se odvažiti.

Dr. Brene Brown je profesorica i istraživačica na studiju socijalnog rada na University of Houston Graduate College, kao i autorica bestselera “Daring greatly: how the courage to be vulnerable transforms the way we live, love, parent and lead.” …Proteklih dvanaest godina provela je istražujući ranjivost, hrabrost, osjećaj vlastite vrijednosti i sram. Njen TED Talk iz 2010., Snaga ranjivosti, jedan je od deset najgledanijih TED videa na svijetu. U ovom intervjuu, ona priča o tome kako je bila u stanju prihvatiti svoju vlastitu ranjivost, dijeli priču poduzetnika koji se usudio postići uspjeh i objašnjava kako ranjivost zaista funkcionira u našem društvu.

Koje su prepreke prihvaćanju vlastite ranjivosti? Kada ste vi shvatili da je to ono što trebate napraviti?

Ranjivost je u osnovi nesigurnost, rizik i emocionalno izlaganje. Odgojena sam u “stisni zube i napravi to” vrsti obitelji i kulturi (to je vrlo teksaški, njemačko-američki). Osobine ustrajnosti i “stiskanja zubiju” iz te vrste odgoja koristile su mi, ali nitko me nije naučio kako da se nosim s nesigurnošću ili emocionalnim rizikom. Mnoge sam godine provela pokušavajući nadmudriti ili nadjačati svoju ranjivost čineći stvari sigurnima i definitivnima, crnima i bijelima, dobrima i lošima. Moja nesposobnost da se upustim u nelagodu ranjivosti ograničavala je puninu onih važnih iskustava koja su iskovana od nesigurnosti: ljubav, pripadanje, povjerenje, veselje i kreativnost, da navedem samo neke. Naučiti kako da budem ranjiva je za mene bila borba, ali vrijedilo je.

Postoji toliko primjera uspješnih poduzetnika. Možeš li navesti nekog koji se odvažio i kao rezultat je postigao veliki uspjeh?

Zasigurno je jedna od mojih najdražih priča ona o Myshkinu Ingawalu koji je, nakon što je saznao za nevjerojatnu i nepotrebnu stopu smrti rodilja u ruralnoj Indiji, odlučio nešto učiniti po tom pitanju. On je htio razviti tehnologiju koja bi učinkovito i efikasno testirala anemiju u trudnih žena.

On je gostovao na TED-u i kad sam ga čula kako govori 2012. godine rekao je, “Želio sam riješiti taj problem pa sam izmislio nešto što bi ga riješilo.” Publika je počela pljeskati. Onda je rekao, “Ali to nije funkcioniralo.” Mogli ste opipati razočaranje u sobi. Tada se nasmijao i rekao, “Pa sam pokušao još 32 puta i svi su propali.

Tada se konačno osmjehnuo i rekao, “33-ći put je uspjelo i sad je stopa smrti smanjena za 50%.”

U Daring greatly također pričam priču Gay Gaddis, vlasnice i osnivačice T3 (Think tanka) u Austinu, Texasu. Gay je uložila šesnaest tisuća dolara koji su trebali ići za njenu mirovinu sa snom da pokrene oglasnu agenciju. 23 godine nakon početka, sa gomilom regionalnih podružnica, Gay je izgradila T3 u jednu od najvećih oglašivačkih agencija u SAD-u, u potpunosti u vlasništvu žena. Kada je pitam za njenu ranjivost ona kaže: “Kada isključite svoju ranjivost, isključite mogućnost.” Na kraju našeg intervjua rekla mi je kako se u poduzetništvu zapravo radi o ranjivosti. Svaki dan iznova.

Mislite li da društvo podržava ljude koji se gledaju kao ranjiviji? Možemo li ispasti slabi ako pokažemo svoje nesavršenosti?

Teškoća je u tome što je ranjivost prva stvar koju ćemo potražiti kod drugih i zadnja stvar koju smo sami voljni pokazati. U drugima, to je hrabrost. U meni, to je slabost.

Tu sram ulazi u igru. Kod ranjivosti se radi o pokazivanju i tome da smo viđeni. Teško je to učiniti kad smo prestrašeni time što će ljudi vidjeti ili misliti. Kada nas pogoni strah u vidu toga što će drugi reći ili onaj gremlin koji u naše uho stalno šapće “Nisi dovoljno dobar/dobra“, teško se pokazati.  Tada obično završimo tako da bildamo vlastiti osjećaj vrijednosti umjesto da bivamo u njemu.

Kada svoj osjećaj vlastite vrijednosti vežemo za to što proizvodimo ili zarađujemo, biti autentičnim postaje nesigurno.

Dobra je vijest da mi se čini da su se ljudi zasitili lažnog sjaja bildanja – ne da im se više to ni raditi ni gledati. Gladni smo ljudi koji imaju hrabrosti reći, “Treba mi pomoć” ili “Priznajem, pogriješio/la sam” ili “Više ne želim definirati uspjeh samo prema tituli i primanjima.”

Ljudi su se u stanju više povezati s onima koji imaju slabosti. Svaki superheroj ima neku slabost. Zašto se povezujemo s tim ljudima? Kada bi oni bili savršeni, bismo li ih više voljeli?

Većina nas ne vjeruje savršenom i instinkt nam je u pravu.Istraživanja su pokazala da postoji značajna razlika između perfekcionizma i zdrave težnje prema izvrsnosti. Perfekcionizam je vjerovanje da ako učinimo stvari savršeno i izgledamo savršeno, da ćemo minimizirati ili izbjeći bol krivnje, osude i srama. Perfekcionizam je štit od dvadeset tona kojeg teglimo okolo, misleći da će nas zaštititi, kada je on zapravo ono što drugim ljudima priječi da nas vide.

Perfekcionizam je također mnogo drukčiji nego samo-poboljšanje. U svojoj srži perfekcionizam je pokušaj dobivanja odobrenja. Većinu perfekcionista prilikom odrastanja hvalili su za postignuća i izvođenje (ocjene, lijepo ponašanje, slijeđenje pravila, udovoljavanje drugim ljudima, izgled, sport). Negdje putem, oni su prihvatili taj opasni i iscrpljujući sustav vjerovanja: “Ono sam što postignem i kako dobro to postignem. Zadovolji. Izvedi. Savršeno.” Kod zdrave težnje fokusirani smo na sebe: Kako mogu napredovati? Perfekcionizam je usmjeren na druge: Što će oni misliti? Perfekcionizam je bildanje.

I na kraju krajeva, perfekcionizam nije ključ uspjeha. Zapravo, istraživanja pokazuju da perfekcionizam priječi put do uspjeha. Perfekcionizam je povezan s depresijom, anksioznošću, ovisnošću i paraliziranošću u životu ili propuštenim prilikama. Strah od neuspjeha, činjenja pogreški, ne udovoljavanja standardima drugih ljudi i kritika drži nas izvan područja zdrave kompeticije i težnji.

I na kraju krajeva, perfekcionizam nije način na koji ćemo izbjeći sram. Perfekcionizam jest vrsta srama. Kada se borimo s perfekcionizmom, borimo se sa sramom.

Koja su prva tri koraka do toga da se usudimo?

Nisam veliki fan koraka i savjeta jer stvari nikad nisu linearne (i rijetko su tako jednostavne kao što ideja koraka implicira). Mislim da je kod usuđivanja stvar u tome da se pojavimo i budemo viđeni. Radi se o prihvaćanju vlastite ranjivosti i razumijevanju iste kao mjesta rođenja vlastite hrabrosti i drugih iskustva koja daju smisao našim životima.

Fraza “hrabro se odvažiti” je zapravo iz govora Theodorea Roosevelta “Građanstvo u Republici”. On je održao taj govor, koji se nekad još naziva i “Čovjek u areni” na Sorbonni u Parizu, Francuska, 23. travnja, 1910.  Ovaj je pasus učinio taj govor poznatim:

Ne broji se kritičar, niti čovjek koji ukazuje na to kako je osoba posrnula ili gdje je onaj tko čini neko djelo mogao to učiniti bolje. Zasluga pripada čovjeku koji je zaista u areni, čije je lice oznojeno i zaprljano; koji hrabro pokušava…koji u najboljem slučaju zna trijumf visoke razine postignuća, i koji u najgorem slučaju, ako ne uspije, bar ne uspije hrabro se odvažujući.

Prvi put kad sam pročitala taj citat, pomislila sam – “Ovo je ranjivost.” Sve što sam naučila iz više od desetljeća istraživanja ranjivosti naučilo me upravo tu lekciju. Ranjivost nije poznavanje pobjede ili poraza; to je razumijevanje nužnosti obojega, to je upuštanje. To je bivanje unutra.

Mislim da prvo moramo shvatiti što nas drži izvan arene. Gdje je naš strah? Gdje i zašto bismo htjeli biti hrabriji? Tada moramo shvatiti kako se trenutno štitimo od ranjivosti. Koji je naš štit? Perfekcionizam? Intelektualiziranje? Cinizam? Otupljivanje? Kontrola? Otud sam ja krenula. Nije lako ušetati u to polje, ali to je mjesto na kojem zaista živimo.

 

Intervju: Dan Schawbel

Izvor