Ljubav

Izvor: borongaja.com

Izvor: borongaja.com

Što je ljubav? To vječno pitanje na koje su odgovor kroz stoljeća probali dati brojni pjesnici, filozofi, pisci.

U zadnjih trideset godina ljubav proučavaju psiholozi, psihoanalitičari, sociolozi, neuroznanstvenici…I što su zaključili?

Psihoanalitičari tvrde da je ljubav reakcija na gubitak primarnih objekata koje i dalje tražimo u ljudima koji nam se dopadnu. Biološki psiholozi kažu kako je ljubav  kemijska reakcija u mozgu, ona je biološki uvjetovana kako bi osigurala preživljavanje na razini vrste. Sociolozi tvrde kako je ljubav kulturološki konstrukt koji je stvorila kultura individualizma. Sve je to u kontekstu svake od navedenih znanosti i znanstveno utemeljeno.

No što je ljubav u praksi? Što je prava ljubav? Može li se ona opisati? Pjesnici su sigurno pokušavali i u tome uspijevali točnije od znanstvenika. Znanstvene definicije ne mogu tako precizno “uhvatiti” to iskustvo. Svijet nam odjednom, radi nečije prisutnosti, može postati šarenijim i ljepšim. Ljubav nam može ojačati imunitet, može nas učiniti živahnijima, može nas natjerati da primjećujemo detalje koje prije nismo.

Sintagme poput “nagona za produženjem vrste” i “kulturološkog konstrukta”, koliko god voljela znanost, nekako počnu zvučati kao kineski   – kada, tamo i tada, vrlo konkretno, na postojanje drugog bića moje postojanje počinje reagirati. I upravo je to način na koji se želim baviti ljubavlju. Neposredno, doživljajno, egzistencijalno i fenomenološki.

Što je ljubav

Autor: Vlado Martek

Dakle, kad maknemo sve velike znanstvene definicije, zdravorazumska objašnjenja, predodžbe iz američkih filmova i ostale naplavine koje smo iz vanjskog svijeta pokupili o ljubavi, što je ljubav svojoj srži?

Ljubav kroz fenomenologiju

Pa kad maknemo sve na stranu ostaju karakteristike tog doživljaja, koje vjerojatno svi bar donekle poznajemo.  Ljubav mijenja naš odnos prema svijetu. Postajemo otvoreniji prema svijetu. (Iako bi fenomenolozi rekli da je svijet također sastavni dio našeg organizma).

No ljubav je nešto što utječe na naš odnos prema svijetu. Da, sigurno su tu i hormoni, i podsvjesna uvjetovanja iz djetinjstva, i nešto što cijenimo kod druge osobe, nešto što druga osoba ima a mi bismo sami htjeli, i iskustva iz prošlih ljubavnih odnosa, i razne druge projekcije. No potencijalnih ljubavnih partnera koji bi odgovarali tom izboru ima više. Zašto smo odabrali baš tu osobu i mogu li odgovor na to pitanje dati nesvjesni obrasci, hormoni ili kultura?

Fenomenologija smatra kako je prije riječ o vrijednosti koju smo uočili u nekome, na što naš organizam počinje reagirati.  Ljubav je, dakle, odgovor na nečije postojanje. Ljubav je percepcija nečije vrijednosti-u-svijetu. No kod svih odnosa reagiramo na vrijednost u nekome, moglo bi se prigovoriti ovoj teoriji.  Nekoga možemo cijeniti jer u njemu uočavamo nešto vrijedno. Nekoga možemo idealizirati jer ima vrijednost koju bismo mi htjeli imati.

No ljubav je odgovor na nečije postojanje kao nijedan drugi.  Naime, u njoj se spajaju biološka (hormoni) i psihološka (upišite vlastite simptome) reakcija na otkriće nečije vrijednosti u svijetu. Ona je jača od drugih odgovora, jer je radi navedenih faktora koji u njoj sudjeluju, obično u stanju i doslovno izmijeniti svijest. I iako nam voli zakomplicirati život, trebalo bi se uvijek prisjetiti da je ljubav zapravo najveći kompliment koji možemo dobiti. Ili smo dobili, čak i ako ta osoba više nije u našem životu.

Ljubavni problemi

Au, odakle sad ta zadnja rečenica? Ta da bismo ljubav doživjeli na opisanoj razini trebali bismo, kada stvari krenu krivo, biti redovnik iz redova zen budizma, po mogućnosti prosvijetljen. Kada ljubav krene u krivom smjeru, zadnje što želimo je prisjećati se onoga što smo na dotičnoj osobi cijenili.  U takvim bi se trenucima svejedno valjalo prisjetiti da smo dotičnu osobu odabrali jer je rezonirala s našim trenutnim vrijednostima.  Možda smo dijelili ambiciju, možda ljubav prema književnosti. Možda smo oboje dijelili uvjerenje da je partnerski odnos nešto najbitnije na svijetu.

Trebali bismo se, dakle, popesti na razinu onog što se u krugovima duhovnosti i osobnog razvoja zove „viši Ja“ (eng. higer self). Iz zen perspektive to je ona razina na kojoj stvari ne doživljavamo iz osobne dualističke perspektive već razumijemo i osjećamo međupovezanost svih stvari. Stoga smo se u stanju izdići iznad razine na kojoj stvari procjenjujemo isključivo po koristi koju imaju za nas osobno.

No kad je riječ o ljubavi, teško je doseći tu razinu. Kad jednom u tom nekome vidimo neku za nas posebnu obično vrlo brzo padnemo na onu osobnu, ne- buddhijansku razinu, na razinu gdje želimo to nešto samo za sebe, i skloni smo to odbaciti ako ne želi biti dio našeg osobnog svemira. Dubinski ljubavni odnosi nisu lagani i imaju tendenciju izbaciti na površinu i sve one “sjenovite” dijelove nas, poput posesivnosti, ljubomore ili osobnih nesigurnosti.

No ako se prisjetimo vrijednosti koju smo u nekome prepoznali, vrijednosti koju smo s tom osobom dijelili ili dijelimo i koja ima ili je u nekom trenutku imala snage da promijeni cijeli svijet, tada se možda možemo probati vratiti na zen razinu. I prisjetiti se uvijek iznova vrijednosti radi koje smo u datom trenutku nekog odabrali.

by ~Iva