Život je više od sreće

Izvor: salon.com

Izvor: salon.com

“Upravo potraga za srećom ono je što priječi put do nje.” A kako onda do nje? I trebamo li je uopće tražiti?

U rujnu 1942., Viktor Frankl, istaknuti židovski psihijatar i neurolog iz Beča, uhićen je i prevezen u nacistički koncentracijski logor sa svojom ženom i roditeljima. Tri godine kasnije, kada je njegov logor oslobođen, većina njegove obitelji, uključujući njegovu trudnu ženu poginula je — ali on, zatvorenik broj 119104, bio je živ. U svojoj knjizi iz 1946., koja je postala besteseler, “Čovjekovo traganje za smislom”, koju je napisao u devet dana, o svojim iskustvima u logoru, Frankl je zaključio da se razlika između onih koji su preživjeli i onih koji nisu mogla svesti na jednu stvar: smisao, uvid do kojeg je on sam došao rano u životu. Dok je bio srednjoškolski učenik, jedan od njegovih učitelja izjavio je: “Život nije ništa više do procesa izgaranja, proces oksidacije”. Frankl je skočio iz svoje stolice i prosvjedovao: “Ako je to tako, tada što je smisao života?”

Kao što je vidio u logorima, oni koji su pronašli smisao čak i u najgorim okolnostima bili su mnogo otporniji na patnju od onih koji nisu. “Čovjeku se može oduzeti sve osim jedne stvari“, napisao je Frankl u Čovjekovoj potrazi za smislom, “posljednja od ljudskih sloboda — da izabere svoj stav u bilo kojem setu okolnosti, da izabere svoj put”.

Frankl je radio kao terapeut u logorima, i u svojoj knjizi daje primjer dviju suicidalnih zatvorenika koje je tamo susreo. Poput mnogih drugih u kampu, ta dva muškarca bili su u stanju beznađa i smatrali su da ne postoji više ništa što se može očekivati od života, ništa za što bi vrijedilo živjeti. “U oba slučaja”, piše Frankl, “trebalo im je omogućiti da shvate da život i dalje očekuje nešto od njih; u budućnosti se nešto od njih očekuje.” Za jednog od njih, to je bilo njegovo dijete, koje je u tom trenutku živjelo u stranoj zemlji. Za drugog, znanstvenika, to je bila serija knjiga koje je trebao završiti.

Frankl piše:

Jedinstvenost i osebujnost koja odlikuje svakog pojedinca i daje smisao njegovoj egzistenciji povezana je s kreativnim poslom i s ljudskom ljubavlju. Kada se shvati nemogućnost zamjene jedne osobe, to omogućuje odgovornost čovjeka prma njegovoj vlastitoj egzistenciji. Čovjek koji postane svjestan odgovornosti koju ima prema drugom ljudskom biću koje emotivno čeka na njega, prema nezavršenom dijelu, nikad neće moći odbaciti svoj život. Onaj tko zna odgovor na pitanje “zašto” vlastite egzistencije, moći će podnijeti bilo koji “kako”.

1991., Čovjekova potraga za smislom prodala se u milijunskim brojkama diljem svijeta. Danas, preko dvadeset godina kasnije, etos knjige — njezin naglasak na smislu, vrijednosti patnje, odgovornosti prema nečemu većem od sebe — čini se neprikladnim našoj kulturi, koja je više zainteresirana za potragu za individualnom srećom nego za potragu za smislom. “Evropljaninu”, napisao je Frankl, “čini se tipičnim za američku kulturu da se iznova i iznova naređuje čovjeku da ‘bude sretan'” Ali sreća se ne može ganjati; ona mora nastati. Čovjek mora imati razlog da ‘bude sretan’.

Sreća i svrha – koja je razlika?

Gallupova istaživanja pokazuju da se skoro 60% Amerikanaca danas osjeća sretnima, bez previše stresa ili brige. S druge strane, prema Center for disease control, 4 od 10 Amerikanaca nije otkrilo zadovoljavajuću svrhu života. Četrdeset posto ili ne misli da njihov život ima jasnu svrhu ili su neutralni prema tome ima li njihov život svrhu. Skoro četvrtina Amerikanaca osjeća se neodlučno ili nisu u stanju jasno odrediti što njihovom životu daje značenje.

Istraživanja su pokazala da posjedovanje svrhe u životu i smislen život povećava osjećaj općeg blagostanja i zadovoljstva životom, poboljšava mentalno i fizičko zdravlje, jača otpornost, jača samopouzdanje i smanjuje mogućnost depresije. Povrh toga, prema nedavnom istraživanju usmjerenost na traganje za srećom, ironično, čini ljude manje sretnima. “Upravo je potraga za srećom ono što nam priječi put do nje”, znao je Frankl.

Upravo radi toga neki istraživači smatraju da nije pametno tragati za samom srećom. U novom istraživanju, koje će biti objavljeno ove godine u sljedećem izdanju Journal of Positive Psychology, psiholozi su pitali skoro 400 Amerikanaca, od 18 do 78 godina misle li oni da su njihovi životi smisleni i/ili sretni. Proučavajući njihove samoprocijenjene stavove prema smislu, sreći i mnogim drugim varijablama — poput razine stresa, uzorka trošenja i stavova prema imanju djece — u periodu od mjesec dana, istraživači su spoznali da se smisleni i sretni život poklapaju u nekim stvarima, ali su općenito jako različiti. Voditi sretan život, doznali su psiholozi, povezano je s tim da ste “onaj koji uzima”, dok vođenje ispunjenog života odgovara s tim da ste “onaj koji daje”.

“Sreća bez smisla tipična je za relativno plitki, život-usmjeren na sebe ili čak sebičan život, u kojem stvari dobro teku, potrebe i želje su lako zadovoljive, a teške stvari se izbjegavaju“, pišu autori.

Razlika između sretnog i smislenog života

Koja je razlika između sretnog i smislenog života? Sreća, ustanovili su, znači osjećati se dobro. Konkretnije, ustanovili su da ljudi koji su sretni imaju tendenciju misliti da je život lagan, da su dobrog psihičkog zdravlja, i da mogu kupiti stvari koje trebaju i žele. Dok nedostatak novca smanjuje osjećaj sreće i smislenosti vašeg života, ono ima veći utjecaj na sreću. Sretan život također se definira kroz nedostatak stresa ili brige.

Ono najvažnije iz društvene perspektive, potraga za srećom povezana je sa sebičnim ponašanjem — s time da ste, kao što je prije spomenuto, “onaj koji uzima” umjesto “onaj koji daje”. Psiholozi za ovo imaju evolucionističko objašnjenje: kod sreće se radi o smanjenju nagona. Ako imate potrebu ili želju — poput gladi — zadovoljite je i to vas čini sretnima. Ljudi postaju sretni, drugim riječima, kada dobiju što žele. Tada, ljudi nisu jedini koji se mogu osjećati sretnima. Životinje također imaju potrebe i nagone, i kada se ti nagoni zadovolje i životinje se mogu osjećati sretnima, naglašavaju istraživači.

“Sretni ljudi pronalaze sreću u primanju od drugih dok ljudi koji vode smislene živote pronalaze zadovoljstvo u davanju drugima”, objašnjava Kathleen Vochs, jedna od autora istraživanja, u nedavnoj prezentaciji na Sveučilištu Pennsylvania. Drugim riječima, smisao transcendira sebstvo dok se sreća sastoji u tome da sebstvu damo ono što želi.  Ljudi koji osjećaju visoku razinu smisla u svom životu vjerojatnije će pomoći drugim potrebitima. “Ako ništa drugo, čista sreća nije povezana s pomaganjem drugima”, pišu istraživači koji uključuju Jennifer Aaker i Emily Garbinsky sa Sveučilišta Stanford.

Ono što razlikuje ljudska bića od životinja nije potraga za srećom, koja se događa i u prirodnom svijetu, nego potraga za smislom, koja je jedinstveno ljudska, prema Royu Baumeisteru, glavnom istraživaču studije i ko-autoru, sa Johnom Tiernieyem, nedavne knjige: “Volja: ponovno otkrivanje najveće ljudske snage.” Baumeister, socijalni psiholog na Florida State Sveučilištu, 2003. je godine imenovan za visoko citiranog znanstvenog istraživača prema ISI-ju.

Sudionici istraživanja naveli su kako vuku smisao iz davanja dijela sebe drugima i žrtvovanja sebe radi grupe. Riječima Martina E.P.Seligmana, jednog od vodećih živućih psiholoških znanstvenika, u smislenom životu “koristite svoje snage i talente kako biste pripadali i služili nečemu za što vjerujete da je veće od sebstva.” Primjerice, smisleniji život je bio povezan s aktivnostima poput kupovanja poklona drugima, brige o djeci i raspravljanja. Ljudi čiji životi imaju višu razinu smisla često aktivno traže smisao čak i kada znaju da će on biti nauštrb sreće. No upravo zato jer su se dali u nešto veće od njih samih, oni se također više brinu i imaju veću razinu stresa i anksioznosti u svojim životima nego sretni ljudi. Imati djecu, primjerice, povezano je sa smislenim životom i zahtijeva žrtvovanje sebe, ali poznato je da je povezano sa niskim razinama sreće među roditeljima. Zapravo, prema harvardskom psihologu Danielu Gilbertu, istraživanja pokazuju da su roditelji manje sretni prilikom interakcije s vlastitom djecom, nego kad vježbaju, jedu i gledaju televiziju.

“Dio onoga što činimo kao ljudska bića jest briga o drugima i doprinos drugima. To čini život smislenim ali ne čini nas nužno sretnijima”, rekao mi je Baumeister u jednom intervjuu.

Kod smisla se ne radi samo o transcendiranju sebstva, nego i transcendenciji sadašnjeg trenutka — što je možda najvažniji rezultat tog istraživanja, prema njegovim autorima. Dok je sreća emocija koju osjećamo sada i ovdje, ona na kraju blijedi, baš kao i sve emocije; pozitivni afekti i osjećaji užitka su prolazni. Količina vremena u kojoj su se ljudi osjećali dobro ili loše povezana je sa srećom, ali uopće nije povezana sa smislom.

Smisao je, s druge strane, trajan. On povezuje prošlost sa sadašnjošću i budućnošću. “Razmišljati onkraj sadašnjeg trenutka, u prošlost ili budućnost, bilo je znak relativno smislenog, ali nesretnog života.”, pišu istraživači. “Sreća se općenito ne prolazi u razmišljanju o prošlosti ili budućnosti.” Drugim riječima, ljudi koji su više razmišljali o sadašnjosti su ispadali sretnijima, ali ljudi koji su provodili više vremena razmišljajući o budućnosti ili prošlim mukama i patnjama osjećali su više smisla u svojim životima, iako su bili manje sretni.

Jedan je od zaključaka istraživanja da negativni događaji koji vam se dogode u životu smanjuju razinu vaše sreću ali povećavaju količinu smisla koju osjećate u životu. Drugo istraživanje iz 2011. godine potvrđuje ove rezultate, nalazeći da ljudi koji vode smislene živote, u smislu jasno definirane svrhe, ocijenjuju svoje zadovoljstvo životom više, čak i kad se osjećaju loše, od onih koji nemaju jasno definiranu svrhu. “Ako postoji ikakav smisao života”, pisao je Frankl, “onda mora biti smisla u patnji.”

Što nas dovodi natrag do Franklovog života i, konkretno, odlučujućih iskustava koje je imao prije nego što je poslan u koncentracijski logor. Jedan je događaj posebno naglasio važnost između potrage za smislom i potrage za srećom u životu.

Franklov pronalazak smisla

U svojoj mlađoj odrasloj dobi, prije nego što su on i njegova obitelj zarobljeni i poslani u logore, Frankl se etablirao kao jedan od vodećih psihijatara u Beču i svijtu. Kao 16-godišnji dječak, primjerice, dopisivao se sa Sigmundom Freudom i jednog dana poslao Freudu rad od dvije stranice koji je napisao. Freud, impresioniran Franklovim talentom, poslao je rad u časopis International Journal of Psychoanalysis, za objavu. “Nadam se da Vam ne smeta”, napisao je Freud tinejdžeru.

Dok je bio na medicinskom fakulttu, Frankl se još više istaknuo. Ne samo da je ustanovio centre za prevenciju samoubojstva za tinejdžere — prethodnicu svom radu u logoru — nego je također počeo razvijati svoj originalni doprinos polju kliničke psihologije i psihijatrije; logoterapiju, čija je namjera pomoći ljudima da prebrode depresiju i steknu blagostanje time što će naći smisao jedinstven njihovom životu. Do 1941. godine, njegove su teorije stekle međunarodnu pozornost i radio je kao predstojnik neurologije u bolnici Rotschild u Beču, gdje je riskirao svoj život i karijeru izmišljajući lažne dijagnoze mentalno oboljenim pacijentima tako da ovi ne bi, prema nacističkim naredbama, bili eutanizirani.

To je bila ista godina koje je morao donijeti jednu odluku, odluku koja će promijeniti njegov život. S karijerom u usponu i prijetnjom nacizma koja se nadvila nad njim, Frankl se prijavio za vizu za SAD, koja mu je odobrena 1941. godine. Dotad, nacisti su već počeli postrojavati Židove i odvoditi ih u koncentracijske logore, prvo se fokusirajući na one starije. Frankl je znao da je samo pitanje vremena prije no što nacisti odvedu njegove roditelje. Također je znao da kada se to dogodi, on ima odgovornost da bude tamo sa svojim roditeljima i da im pomogne u traumi prilagodbe na život u logoru. S druge strane, kao svježe oženjen čovjek s vizom u rukama, bio je u napasti da ode u SAD i pobjegne u sigurnost, gdje bi se u svom polju rada još više mogao istaknuti.

Kao što pripovijeda Anna S. Redsand u svojoj biografiji Frankla,  ne znajući što učiniti, uputio se prema katedrali Sv. Stjepana u Beču, kako bi razbistrio glavu. Slušajući glazbu orgulja, stalno se iznova pitao: “Trebam li ostaviti svoje roditelje?…Trebam li se pozdraviti s njima i prepustiti ih njihovoj sudbini?” Gdje je ležala njegova odgovornost? Čekao je “znak s neba”.

Kad se vratio kući, pronašao je znak. Komad mramora ležao je na njegovom stolu. Njegov otac objasnio je da je to dio mramora jedne od najbližih sinagoga koju su nacisti unišitili. Mramor je sadržavao fragment jedne od Deset Zapovijedi — one o poštivanju svojih roditelja. Radi toga, Frankl je odlučio ostati u Beču i odreći se bilo kakvih mogućnosti za sigurnost i napredak u karijeri koje su ga čekale u SAD-u. Odlučio je staviti na stranu svoja individualna stremljenja kako bi služio svojoj obitelji i, kasnije, drugim zatvorenicima u logorima.

Mudrost koju je Frankl izvukao iz svojih iskustava tamo, usred nezamislive ljudske patnje, jednako je važna danas kao što je bila i tada: “Biti čovjekom uvijek ukazuje i usmjereno je na nešto ili nekoga, drugog no samog sebe — bez obzira na to je li to smisao koji trebamo ispuniti ili drugo ljudsko biće koje trebamo susresti. Što se više čovjek zaboravlja — dajući se služenju nekoj stvari ili voljenju neke osobe — to je više čovjek.

Baumeister i njegovi kolege složili bi se da je potraga za smislom ono jedinstveno što nas čini čovjekom. Stavljanjem na stranu svojih sebičnih interesa kako bismo služili nekome ili nečemu većemu od nas samih — predajom naših života “davanju” umjesto “uzimanju” — ne samo da izražavamo vlastitu osnovnu ljudskost, nego i priznajemo da je dobar život više od potrage za jednostavnom srećom.

 

Emily Esfahani Smith

Izvor

 

Moglo bi Vas još zanimati:

Potraga za smislom Viktora Frankla