Jorge Bucay; kako biti sretan u životu?

kako biti sretan u životu

Noel Alva @ Instagram

Kako biti sretan u životu? Jorge Bucay donosi priču o tragaču koji na neočekivani način nalazi odgovor na to pitanje.


“Ono što tražite, traži vas”

Rumi

Ovo je priča o čovjeku kojeg nazivam tragačem. Tragač je netko tko nešto traži, ali ne nužno i onaj tko to nalazi. Niti nužno zna što traži. To je jednostavno osoba za koju je život potraga.

Jednog dana, tragač je osjetio da bi trebao poći u grad Kammir. Naučio je slušati te osjećaje koje su dolazili iz nepoznatog dijela njega samog, pa je sve ostavio i krenuo na put. Nakon dva dana hodanja po prašnjavim cestama, u daljini je primijetio grad Kammir. Kad je skoro već bio na ulazu u grad, brijeg koji je bio s desne strane puta zapeo mu je za pogled. Bio je to divan brijeg prekireven raslinjem i drvećem, pun ptica i cvijeća te u potpunosti opasan nekom vrstom male drvene ograde. Brončana vrata pozivala su na ulaz.

Tragač je odjednom zaboravio na grad i prepustio se iskušenju da malkice odmori na tom mjestu. Prešao je prag i polagano počeo hodati kroz bijelo kamenje koje je bilo nabacano među drvećem. Poput leptira je odmarao svoj pogled na svakom detalju ovog živopisnog prizora. Njegove oči bile su oči tragača, i možda je zato na jednom od kamena uočio ovaj natpis:

Abdul Tareg, živio 8 godina, 6 mjeseci, 2 tjedna i 3 dana.

Bio je malko potresen kad je shvatio da kamen nije samo kamen već nadgrobni kamen. Rastužio se dok je razmišljao koliko je mlad bio dječak koji je tu pokopan.
Gledajući uokolo čovjek je uočio da i sljedeći kamen na sebi nosi natpis. Pročitao je i taj:

Yamir Kalib, živio 5 godina, 8 mjeseci i 3 tjedna.

To ga je poprilično šokiralo. Ovo prekrasno mjesto bilo je groblje, a svaki kamen – nadgrobni spomenik.
Počeo je čitati natpise na njima, jednog po jednog. Svi su imali slične natpise, ime i točno određeno trajanje života preminulog. No užasnut je shvatio da trajanje najdužeg života od prisutnih nije prelazilo 11 godina. Preplavljen tugom, sjeo je i počeo plakati.

U međuvremenu, grobar koji je bio zadužen za groblje prolazio je i ušao unutra. Neko je vrijeme gledao čovjeka kako plače u tišini, a tada ga je upitao plače li za članom obitelji. Ne, ne – odgovorio je tragač. Što se dogodilo s ovim ljudima, i kakve se to užasne stvari odvijaju tu u ovom gradu? Zašto je ovdje pokopano toliko mnogo mrtve djece? Kakva je to grozna kletva bačena na ove ljude, koja je do ovog dovela?

Stari se grobar nasmijao i rekao: – Možete se smiriti. Ne postoji nikakva kletva. U ovom gradu postoji jedan stari običaj. Kad mlad čovjek napuni 15 godina, njegovi mu roditelji kupe bilježnicu poput ove ovdje koju imam obješenu oko svog vrata. I naša tradicija nalaže da od tog trenutka, svaki put kad u nečemu jako uživate, otvorite knjižnicu i zapišete:

Na lijevu stranu, u čemu ste uživali
Na desnu, koliko je uživanje trajalo
Upoznate djevojku, zaljubite se u nju. Koliko dugo je trajala ta velika strast i užitak? Tjedan? Dva? Tri i pol tjedna?
I nakon toga…uzbuđenost oko prvog poljupca, taj prekrasan prvi poljubac, koliko je trajao? Je li to bio poljubac od pola minute? Dva dana? Tjedna?
A rođenje vašeg prvog djeteta?
A brak vaših prijatelja?
A putovanje koje ste dugo priželjikvali?
A susret s bratom koji se vratio  iz inozemstva?
Koliko je svaki od tih trenutaka trajao? Satima? Danima?

I tako mi zapišemo u bilježnicu svaki put kad uživamo u svakom trenutku.

Kad netko umre, naša je tradicija da bilježnicu otvorimo i zbrojimo svo to zapisano vrijeme. I tada ga zapišemo na nadgrobni spomenik. Jer to je, za nas, jedino vrijeme kad smo zaista živjeli.

Jorge Bucay

Izvor