Briga za dušu

kad duša boli

Izvor: downtheroad.org

U današnjoj potrazi za instant spasenjem, životne probleme često gledamo parcijalno. A što kad duša boli i problemi su zapravo iskaz toga?


Prije gotovo dva desetljeća Thomas Mooreova provokativna knjiga Briga za dušu popela se na prva mjesta top ljestvica i gotovo potaknula istoimeni pokret u SAD-u. Danas, 20 godina i par knjiga kasnije, vrijedi ponoviti njene lekcije…

A njene lekcije su daleko od instant rješenja koja su popularna u današnjem društvu. Kako to Moore vidi, putevi koje možemo dobiti iz tih rješenja često baš mogu stajati na putu ozbiljnijoj transformaciji. A ironično,riječ psyche ili psiha, iz koje su proizišli nazivi psihologije, psihoterapije i slično na starogrčkom i znači duša.

No kao da smo putem nekako zaboravili o čemu bi se trebalo raditi te se fokusiramo na instant spasenja u kojima se zaboravlja individualnost osobe i umjesto toga gledaju se simptomi. Moore nam umjesto toga nudi alternativni put – brigu za dušu. To je put koji psihi pristupa holistički. Na tom putu učimo „organizirati i oblikovati naše živote za dobro duše“. Oporavak koji postižemo nije oporavak od nečega, nego oporavak duše.

Moore se tako pridružuje jednom od poznatiji arhetipskih psihologa Jamesu Hillmanu, svojem prijatelju i mentoru. Poput Hillmana, on nam savjetuje da prestanemo gubiti vrijeme pokušavajući biti asertivni, puni ljubavi, ljuti, izražajni, kontemplativni, ili mršavi, jer čak i kad bismo bili sve te stvari – naše nevolje ne bi nestale.

Što kad duša boli?

Umjesto toga, kaže on, „veliki problem 20 stoljeća, koji je sadržan u svim našim problemima i na nas utječe individualno i društveno“ , je gubitak duše. Kada je duša zapostavljena, ona ne nestaje; ona se počinje pojavljivati simptomatično – u ovisnostima, opsesijama, agresijama i gubitku smisla. Može se javiti i kao egzistencijalna kriza. Tada padamo u napast da pokušamo izolirati te simptome ili da ih se pokušamo riješiti; ali bazični problem je taj da duša boli – da smo nekako, negdje izgubili kontakt sa svojom dušom.

Kroz Brigu o duši, Moore se ponaša kao arheolog i vodič, učeći nas da se brinemo o svojoj duši iskopavajući i ponovno pronađemo izgubljenu mudrost o njenim potrebama i njenoj prirodi. Pronalasci klasičnih mitova, velikih filozofa, zapadnih religija, renesansne psihologije i Jungovea djela podržavaju njegovu tvrdnju da su davno postojala vremena kad su ljudi znali kako skrbiti za dušu. A tada, objašnjavajući nam da mudrost ne mora ostati zakopana u drevnim vremenima, i da i mi možemo povratiti što je izgubljeno, Moore povezuje svoja otkrića s načinom na koji živimo danas.

No da bismo uopće mogli naučiti nešto o duši, prvo u nju moramo vjerovati, smatra Moore. A ta vjera u nije baš tipična za naše doba. Većinu vremena uopće ne priznajemo njeno postojanje. Jedino je počnemo primjećivati kada se počinje buniti, jer kada je ignoriramo, tek tada počnemo osjećati njenu bol.

Duša; što je to uopće?

Iako Moore hvali dušu, on je ne želi definirati. „To je intelektualni zadatak, a duša više voli zamišljati…Bilo tko tko može definirati dušu na kraju moje knjige, nije je dobro čitao“. No iako je ne želi definirati, jednako je tako savršeno jasno što ne misli pod tim pojmom. Ne misli na teološke pojmove reificiranog ili svemoćnog materijalnog bića, niti mu taj pojam služi kao sinonim za um, psihu, id, ego, personu, ličnost, jastvo ili duh. Umjesto toga, duša „je nešto od stvarne supstance – esencija neke osobe ili stvari.“

“Ne činim ništa drugo do li potičem mlade i stare da se ne brinu samo za svoj imetak i imanja, već više za dobrobit svoje duše”

Platon (Apologija)

Uz Platona i Junga, na Moorove ideje o duši utjecao je Marsilio Ficino, renesansni fizičar i neoplatonist. Parafrazirajući Ficina, Moore kaže da duša leži na pola puta između razumijevanja i podsvjesnog, i da njen instrument nisu ni um ni tijelo, već mašta.

„Um ima tendenciju ići svojim putevima“ kaže on „i čini se da nema neku vezu sa fizičkim svijetom. Istovremeno, materijalistički život može biti toliko apsorbirajući da u njemu možemo zaboraviti na sebe. Ono što nam treba je duša, u sredini, koja drži na okupu um i tijelo, ideju i život, duhovnost i svijet.“

Duša je, dakle, treća mogućnost, faktor posredovanja između vanjskog svijeta u kojemu boravimo i misterioznih i bezgraničnih dubina u nama- mjesto u kojem borave najdublje i najjače emocije, kao i najbitnije misli.

Moore predlaže da se duša razumije intuitivno – kao kvaliteta ili dimenzija doživljaja života i nas samih, a duševnost kao stav, a ne intelektualna aktivnost. Čak i ako ne možemo točno definirati što se pod tim misli, intuitivno nam je jasno da to ima veze sa izvornošću i dubinom, kao što nam je jasno što mislimo kad kažemo da određena vrsta glazbe ima dušu ili za neku osobu da je puna duha.

Caren Goldman, Yoga journal