izdaja u ljubavi i prijateljstvu

Izdaja u ljubavi ili prijateljstvu: što s njom?

Ljubav i prijateljstvo osnove su našeg psihičkog svijeta. No što kad puknu? Što kad se dogodi izdaja u ljubavi ili prijateljstvu ? Kako se nositi s tim? Pročitajte u tekstu.

“U tridesetima želimo prijatelje. U četrdesetima shvaćamo da nas oni neće spasiti, jednako tako kao što nas ni ljubav nije.”

F. Scott Fitzgerald
Možda je Fitzgerald znao kako je to kad se unutarnji život uzburka, a satovi uspore. Kad satovi postanu teški, a tijelo potresaju drhtaji. Ta bomba u nama koju okinuti može samo netko koga volimo. Bilo u ljubavi ili prijateljstvo, kako živjeti s izdajom?

 

Povjerenje nas drži zajedno. Stvara to što se zove zajedništvom. Obitelj, prijatelji, zajednica.Također omogućuje jedinstvo sebstva, jer u bivanju se držimo jedni za druge: ljubav drugih prema svakom od nas daje nam to ljepilo koje drži našu psihu na okupu. To da moramo jesti kako bismo preživjeli, govori nam sve što trebamo znati o esenciji naše egzistencije: ne držimo sami izvor sebe unutar sebe. Kad povjerenje pukne duboko, pukotine se kreću u mnogim smjerovima. Centar ne može izdržati. Gubimo stisak kojim držimo jedni druge i gubimo stisak sebe. Razaranje povjerenja je razaranje svjetova. Ostavlja nas u praznom prostoru. Razbijene u komadiće. Povjerenje je zemlja pod našim nogama. Izdaja stvara negaciju i prazninu. Moralnu, emocionalnu, fizičku prazninu.



Što puni prazninu stvorenu izdajom? Često je to ljutnja. Ljutnja takve jačine kakva nas može pojesti. Ljutnja koja se rađa iz različitih izvora. Jedan, koji je stalno iznova potpiruje, je neizrečena nada da ona može ispraviti prošlost i vratiti ravnotežu. Da se možemo osvetiti drugome, kao da bi to napunilo prazninu. Ali to je fantazija koju ne možemo ostvariti. Prvi princip stvarnosti jest da ništa ne puni prazninu. U životu smo bazično praznih ruku; mnogo toga što je bitno van je naše kontrole. Zato izdaju toliko osjećamo kao strah.

 

Izdaja je poricanje vrijednosti. Brisanje vrijednosti. Funkcija ljutnje je često da ispravi balans ubrizgavanjem u drugog prazninu koju je on stvorio u nama. Da dalje uništi vrijednost, iz osvete. Pravda u smislu “oko za oko, zub za zub”. No riječ je o fantaziji, jer ne možemo popuniti prazninu stvaranjem još praznine. Možemo samo dobiti privid da smo to napravili. Za bilo koga kome ljubav i dobrota nešto znače, negacija će samo voditi do gorega. Bolne tmurnosti. Depresije. Kad smo “opljačkani” u izdaji, tada ostajemo praznih ruku i tu prazninu treba prihvatiti. Ako to možemo tada možemo izvesti čudo: stvaranje nečega iz ničega. Stvaranje nečega točno tada kad je drugi stvorio ništa. Moramo se kretati naprijed kroz stvaranje nove vrijednosti.

 

Radi se o starom ratu među ljubavi i mržnje. Ljubav stvara, rađa. Mržnja ruši. Možemo li na kriminalni čin odgovoriti ljubavlju? Kao roditelji ubijenog čovjeka koji su, kad ih se pitalo treba li se ponovo uvesti smrtna kazna, odgovorili da se dogodilo već dovoljno zlog. Jedini stvaran i dobar odgovor na destrukciju vrijednosti u našim životima je afirmacija vrijednosti. Stvaranje, otkrivanje, kontemplacija onog što je stvarno i dobro. To nas opet izgrađuje, dok nas poricanje dalje jede.

 

Kreativni akt uključuje pogled na naš život u raznim pogođenim dimenzijama. Pronalaženje smisla u tome što se dogodilo na istinske načine. Prakticiranje geometrije: umjetnost propocije i pozicije, nazivanja stvari pravim imenom, prepoznavanja toga što je učinjeno i suprotstavljanja istine individualne odgovornosti i slijepe slabosti ljudskog stanja. Na ovaj način treba pronaći smisao i u inicijalnim osvetničkim emocijama i djelovanjima. Također, treba se povezati s onima koji nas vole i odani su nam u životu. Povezati s tim što našem životu daje duboku vrijednost: izvori ljepote, ljubavi, prijateljstva, istine.

 

Izdaja je poricanje naše individualne vrijednosti. Kad ta bomba eksplodira – vijesti, otkriće – može na trenutak izgledati kao da je uništila našu vrijednost. Tada ponovo trebamo pronaći vrijednost unutar svijet i unutar života i svijeta. To je esencija oporavka od izdaje. Također, nije lako napustiti tu mržnju. Možemo se boriti s ljutnjom još dugo vremena poslije, bez obzira na naše napore da ju prevaziđemo. Napaja ju gubitak vrijednosti. Zajedno s boli gubitka koja traje. Kao protulijek treba pronaći simbol prave vrijednosti. Ako ste ateist to može biti pjesma, ako ste religiozni ili duhovni može biti molitva. Mora biti nešto što, na bogati i dubok način, ukazuje na ono što životu stvarno daje vrijednost.

 

Moja klijentica katolkinja pročitala je kratki esej Simone Weil, “Concerning the Our Father” i svaki put kad bi upala u opsesivne misli o svojoj najboljoj prijateljici koja je izdala s čovjekom kojeg je volil, recitirala bi tu molivu. Kao i mnogi drugi koji su isprobali tu praksu, recitirala bi tu molitvu mnogo puta dnevno, onoliko koliko bi bila svjesna javljanja misli o tome. No s obzirom na to da su te misli obično sa sobom donosile bol, to je bio dosta dobar podsjetnik. To je ta praksa. Kad sam je prvi put predložio jednoj klijentici, ona je rekla da takvo ponavljanje zvuči isrcpljujuće. Ja sam odgovorio da opetovano puštanje da nas ljutnja preuzme također zvuči iscrpljujuće. Ona je razumjela o čemu pričam, jer je to što se dogodilo doista obuzelo cijelo njeno tijelo, od sna preko jedenja do fizičke boli. S vremenom, uz mnoge druge prakse i podršku, ova je tehnika proradila. Kad ljudi pate, jedino najviše riječi i slike pomažu. Zbog toga je Primo Levi, kad je skapavao od gladi u koncentracijskom logoru i zaboravio stih Dantea, reko da bi dao kruh tog dana da ga se samo može sjetiti. Pronađite nešto što govori najvišoj vrijednosti.

 

Ljudi zatvaraju oči pred onim što vrijedi, kako bi im to omogućilo da ispune svoje nedopuštene želje. Nakon tog inicijalnog izbora sve drugo događa se prema psihološkoj mehanici. Takvi ljudi ponašaju se poput crijepa otpuhanog s krova; njihova odgovornost leži samo u inicijalnom pristanku na to da budu crijep. Kroz život patimo radi pokoravanja drugih njihovim vlastitim željama bez obzira na to gdje one vode i što krše. I svatko od nas nije nimalo drukčiji, stvar je u stupnju (i okolnostima). Kroz taj izbor neki ljudi izdaju druge na užasne i bezdušne načine.

 

Neki će se nakon toga boriti s vlastitom saviješću, dok će se drugi omotati u narative i gratifikacije koji im idu na ruku. Neki će patiti kasnije radi svog manjkavog karaktera, dok će drugi procvijetati, jer život ne vodi pravda, već slijepi, prirodni zakoni, bez obzira na to jesu li oni biološki, psihološki ili društveni.  Buđenjem svjesnosti počinjemo zaista vidjeti stvarnost, na etičkom i duhovnom nivou – nivou ljubavi. Zato je tijekom suđenja u Juerzalemu Eichmannu, nacističkom ubojici, Hannah Arendt bila iznenađena “banalnošću zla”. Ono je banalno jer je slijepo. Stvaranje ili otkrivanje vrijednosti je lucidno. To je otvaranje očuju. A kada gledamo tada možemo vidjeti. Ispred nas se otvara put…

 

Matthew Bishop