Mikrototalitarizmi i važnost dviju perspektiva u odnosima

granice u odnosima

Izvor: marcandangel.com

„Jedini tiranin kojeg priznajem na ovom svijetu mirni je glas iznutra“

Mahatma Gandhi

 

Jeste li se ikad u nekom odnosu osjećali kao da vas se ne čuje? Možda je riječ o mikrototalitarizmima, tojest tome da nemate prostora da iznesete svoju perspektivu. Granice u odnosima nije lako postaviti. No pročitajte zašto je potrebno da ipak postoje dvije perspektive.


U međuljudskim odnosima česte su borbe volje. No što kad dođe do zatiranja nečije tuđe perspektive ? Što kad se u nekom odnosu počnete osjećati kao da se gaze granice?  Takve situacije događaju se čestou različitim oblicima u različitim odnosima  i nužno ih je prepoznati, da se poslije ne bismo osjećali razočarano, depresivno ili zatomljeno.

U svakodnevnom životu svjedoci smo čestim pokušajima zatiranja nečije perspektive kod krinku autoriteta. Nekim ljudima to odgovara, neki to ne raspoznaju, neki raspoznaju ali ne znaju što bi s tim. Problem s takvom vrstom ponašanja jest, kao što je rekla Hannah Arendt, da na taj način počinju svi totalitarizmi. U slučaju osobnih odnosa, rekla bih ja, mikrototalitarizmi.

I dakle, što kad se to dogodi? Takve su životne situacije teške. Naime, priznanje vlastite i tuđe perspektive dvije su stvari koje nam – obje- u životu trebaju, kao što ribi treba voda. Zašto obje? Ako zatremo vlastitu perspektivu, zatrli smo sebe. Svoju smo subjektivnost „prodali“ za nečiju tuđu i to će nam – prije ili kasnije- negdje doći na naplatu. Potrebno nam je da naša subjektivnost ostane živa kako bismo kroz nju disali, živjeli.

S druge strane, ako maknemo tuđu perspektvu, ostajemo malo manje sami na svijetu nego što smo bili prije toga. Gubitak svakog odnosa gubitak je jednog malog svijeta, rekao je jednom Martin Buber. A to boli, priznali si mi to ili ne.

Granice u odnosima

Pokušaji mikrototalitarizama još su uvijek česti u današnjem društvu, još uvijek iznimno podložnom podređenosti različitim autoritetima, bilo vjerskim, bilo birokratkskim, bilo oditeljskim. Štoviše, pokornost autoritetima u samoj je srži društvenog funkcioniranja i za funkcioniranje društva potrebni su neki autoriteti. Trebaju nam neki ideali, netko tko neke stvari zna bolje od nas, na račun vlastitog iskustva i mudrosti.

S druge strane, često se srećemo sa pokušajima da nas se stavi pod nečije viđenje o tome tko smo, kako živimo i kako bismo trebali živjeti. Često se dogodi i da, kad želimo zadržati svoju perspektivu a ne pokoriti se tuđoj, dobijemo razne epitete poput: “nepodoban”, „ima problema s autoritetima“, “problematičan” i slično…transakscijski analitičari rekli bi da vas zločesti Roditelj kači na nevino Dijete; pokušavaju vas osjećajem krivnje i uzimanjem sebi moći da definiraju vas u tom trenutku privoliti na to da pristanete na njihovu perspektivu. Ne dajte se!

No nemojte dati ni da druga osoba u potpunosti umre u vašoj glavi. Umjesto toga pokušajte je vidjeti. Što je motivira da zatire? Pokušajte to na nekoj razini ne shvatiti osobno. No oprez- to ne znači dati zatrti vlastiti doživljaj. Potrebno je zauzeti se za sebe ili reagirati na druge načine koji su potrebni kako bismo sačuvali vlastitu subjektivnost.  Vjerojatno ćete vjerojatno osjetiti tugu što ste izgubili taj buberijanski dio svojeg svemira. Zen majstori ovdje bi rekli da se tuga rađa kao posljedica gubitka vlastite slike o toj drugoj osobi.

No možda možemo reći i da se tuga rađa kao posljedica toga što nas netko tko nam je bio bitan, nije prihvatio, ili još gore- nije doživio. Moguć je i bijes. I tek kad u potpunosti budemo u stanju osjetiti te emocije- ali ne im i dopustiti da nas obuzmu – tek tada ćemo biti u stanju doživjeti je u cjelovitosti i nećemo je trebati iznegirati kako bismo „spasili“ svoju perspektivu, a istovremeno ćemo se biti u stanju zauzeti za vlastitu.

Što ako su perspektive – suprotne?

Još jedna stvar u cijeloj priči je ta da se ne moramo složiti s drugom stranom. Možemo probati prihvatiti da je viđenje druge osobe drugačije od našeg, no da ne mora nužno netko biti u pravu. Svaka osoba ima svoj kontekst iz kojeg dolazi i koje je uvjetuje da stvari vidi na određen način. Možemo prihvatiti da druga osoba u odnosu ima svoju perspektivu – i da se nužno ne slažemo. No moramo ipak jasno postaviti neke granice, ako je riječ o ponašanjima koja nam ne odgovaraju.

Cijeli taj doživljaj jedna je od najtežih lekcija u svijetu odnosa, rekla bih. Čini mi se da je prosvjetljenje o kojem zen majstori pričaju zapravo mogućnost doživljavanja stvarnosti na gore opisan način. Zato – do njega nije lako doći. I jedna je od najtežih psihičkih lekcija- no, kako to obično biva- upravo zato u sebi nosi najveći potencijal osobnog razvoja.

~Iva