Egzistencija u suvremenom svijetu

malena gavellaEgzistencija u suvremenom svijetu…kako ovu egzistencijalnu temu obrađuje jedan hrvatski redatelj? Pročitajte u nastavku.


Ljudi koji su isfrustrirani banalnošću svakodnevne egzistencije, djevojka koja sa samo sedamnaest godina vidi ludilo suvremenog svijeta i želi nešto drukčije (ili možda baš zbog tih sedamnaest godina), mladić kojemu dojadi svijet u kojemu ljudi radi brzine kretanja više nemaju vremena jedni za druge te odluči raznijeti dinamitom sve aerodrome ovog svijeta…

Radnja je ovo predstave Mislava Brečića Malena, koja od siječnja ove godine igra u kazalištu Gavella. Iako na prvu zvuči (i izgleda) pomalo naivno, predstava Mislava Brečića izrazito je egzistencijalistička. On preispituje život suvremenog pojedinca, odlično i duhovito prikazujući kako razvoj poodmakle suvremene društvene strukture s vremenom počinje gušiti čovjeka.

Osjećaj nezadovoljstva svakodnevnicom kod Brečićevih likova nije otvoren i na površini – ni u jednom ga trenutku nijedan od likova izravno ne iskazuje. Umjesto toga, često kao i u stvarnom životu, on se manifestira kroz njihove opsesije i neuroze, kroz ženu koja svoje nezadovoljstvo iskazuje urlanjem na muža, novim skupim frizurama i opsjednutošću izgledom, kroz muža koji se zatvorio i ne govori, kroz menadžericu koja svoje frustracije kompenzira seksom gdje god stigne, kroz grupu ljudi koji čekaju neku ideologiju koju bi mogla slijediti…kod Brečića nije samo jedan lik u egzistencijalnoj krizi, kod njega je u krizi cijeli svijet.

Ovdje se ne možemo ne sjetiti Georga Simmela, filozofa i sociologa koji je još pedesetih godina prošlog stoljeća u svojem djelu Tragedija kulture predvidio sličan razvoj događaja povezavši ga s razvojem društva. U modernom društvu, u kojem sve većom podjelom rada dolazi do proizvodnje sve veće količine proizvoda, one posljedično počinju zasjenjivati subjektivno postojanje pojedinca te im se počinju pridavati karakteristike koje ne posjeduju nužno same po sebi. Također, sve to dovodi do povećanja tempa života te pojedinac počinje gubiti sposobnost kontrole vlastitog života, što na kraju dovodi do kulturalne ambivalencije i – tragedije kulture.

Upravo je to ono što Brečićeva predstava divno pokazuje. Možda nam se ideja mladića koja svijet kani spasiti dizanjem u zrak svih prebrzih prijevoznih sredstava te sloganom “dinamita- i ljubavi” – može činiti pomalo djetinjastom, naivnom, pa čak i baziranom na krivoj pretpostavci da bi suvremeni problemi nestali kad bismo se sami vratili u predmoderno doba – što Brečić negdje putem i sam uviđa. No ipak ne možemo u mraku gledališta ne osjetiti kako se od same pomisli na nekakav drugačiji svijet u kojem imamo vremena stati – odjednom lakše diše.

Uzdah, izdah….kao što i Malena u istoimenoj predstavi naglašava, potrebno je povremeno stati i – pogledati u kakvom mi to svijetu živimo. I je li to toga vrijedno.

Stoga, zaljubljenicima u egzistencijalistička promišljanja, preporuka.