Anne Wilson Schaef; Biti žena

žensko iskustvo

Murilo Folgosi @ Pexels

Kakvo je suvremeno žensko iskustvo? Koje su to ograde koje se u 21. stoljeću ženama nameću i dalje? Pročitajte u članku inspiriranom Anne Wilson Schaef.

Jedna od najboljih knjiga koja se bavi suvremenim ženskim iskustvom na načine na koje je to potrebno u društvu u kojem se iznova dovode u pitanje teme koje su trebale biti zatvorene još polovicom prošlog stoljeća jest ona Anne Wilson Schaef: Biti žena. Anne Wilson Schaef američka je poznata terapeutkinja i spisateljica koja se ovom temom bavi i kroz psihoterapijsko područje. U svom radu stekla je mnoge zanimljive uvide koji su sadržani u ovoj knjizi. Donosimo stoga kratak osvrt na sadržaj knjige.

Sve se više interesirajući za pionire psihoterapije, poput Sigmunda Freuda i Erika Ericksona, Schaef je primijetila da je malo njih, iako su mnogo toga uspjeli ošroumno dokučiti, uspjelo pravilno protumačiti žene. Njihova su tumačenja često bila obojena njihovim vlastitim stajalištima, onime što ona naziva “stajalištem bjelačkog muškog sustava”. Freud je, primjerice, primijetio da žene zavide muškarcima, i to je doista izvrsno opažanje. Ali, zašto je to tako? Freudovo tumačenje svelo se na to da žene zavide muškarcima jer ovi imaju penis. Schaef je ustvrdila da je kroz svoj terapeutski rad upoznala jako malo žena koje bi zaista htjele imati penis.

Ono na čemu žene zavide muškarcima nešto je drugo: superiornost, moć i utjecaj koji se stječe rođenjem u muškom tijelu. Simbolička moć koja se nekome pridaje zato što ima penis. Društvo je to koje nekome daje tu moć zato jer je rođen u ulozi muškarca. A uloge muškarca i žene definirane su stoljećima, i ušle su duboko u naše kulturološko nesvjesno. Stoga ih često nismo ni svjesni, već se one često čini nečim prirodnim. No pitanje prirodnog je potrebno preispitati. Riječ je o vrlo sofisticiranom sustavu vjerovanja koji se gradio stoljećima i ušao toliko duboko u naše kulturološko nesvjesno, da ga većina nas prihvaća kao nešto “prirodno” , na jednoj vrlo bazičnoj razini koje često nismo ni svjesni. Taj sustav, koji Wilson Schaef naziva “bjelačkim muškim”, još se naziva i patrijarhatom.

Prema tom sustavu vjerovanja, tako postoje točno određene stvari koje trebaju ili ne trebaju raditi žene da bi ih se smatralo ženama, te one koje trebaju ili ne trebaju raditi muškarci da bi ih se smatralo muškarcima. S time u skladu dodjeljuju se i povlastice tj. moć koju nekome društvo daje radi ispunjavanja njegove određene  uloge. Tako je “prirodno” da su muškarci sposobniji, racionalniji, inteligentniji i agresivniji. A žene emocionalnije, brižnije, manje snalažljive i iracionalnije. U skladu s tim, očekuju se i određena ponašanja. Očekuje se da se žena brine za druge, dok se od muškarca isto ne očekuje. Očekuje se da muškarac rješava probleme, dok žene treba zaštiti. Očekuje se da žena pere i kuha, a muškarac popravlja stvari u kući, jer su ovo prvo “ženske”, a ovo drugo “muške” stvari. Pritom se uopće ne dovodi u pitanje i ne propituje odakle su te ideje.  A to su osnove funkcioniranja svakog sustava moći. Zašto nas se navodi da vjerujemo da bi se određena grupa ljudi trebala ili ne bi trebala ponašati kako je to određena druga grupa ljudi zamislila? I tko od toga ima koristi?

Kakve to ima posljedice kad je riječ o radu na sebi?

Prvenstveno, ovakvim smo sustavom zakinuti svi. Žene neupitno više, ali i muškarci. I djevojčice koje žele biti znanstvenice ili pokazati inicijativu, ali društveno je nekako “prirodnije” da je to muško područje. Muškarci koji pokazuju emocije, imaju smisla za lijepo ili ne žele nužno preuzeti inicijativu, ali ovakva vrsta ponašanja tradicionalno se pripisuje ženama. Djevojčice koje se izgladnjuju kako bi nalikovale medijski oblikovanim idealima ljepote, i dječaci koji smatraju da nisu dovoljno dobri ako nemaju dovoljno dobar auto. I ako ne proradimo te stvari, individualno ili društveno, one se talože i uzrokuju frustracije ili osjećaje neadekvatnosti i neispunjenosti. Mudra mi je osoba jednom nedavno rekla; ono na čemu ne proradimo, sa starošću još poraste. Razmaše se. Dakle, moglo bi biti zgodno provjeriti svoje vlastite rodne ograde kojima smo kulturološki bili izloženi. I kakvog su traga na nama ostavile.

Rodne ograde su ono što ne smijemo ili ne bismo trebali raditi ako smo pripadnik određenog spola, kaže Wilson Schaef. Ako smo žena, postoji kućica u kojoj je prihvatljivo područje ponašanja, ono unutar ograde, emotivnost, prilagodljivost, submisivnost, reakcija.  Ako smo muškarac, prihvatljiva je asertivnost, ne-emotivnost, racionalnost, akcija i dominacija.  Preskakanje rodnih ograda često se društveno sankcionira. Žene se kažnjava ako su previše uspješne. Muškarce ako su previše emotivni. Žene ako su previše inteligentne. Muškarce ako ne žele preuzeti inicijativu. I možda smo zakonski napredovali kao društvo, no patrijarhalne su rodne uloge još uvijek duboko upisane u društveno podsvjesno  – a s obzirom na to da nismo od njega izolirani – i u naše vlastito.  Toliko duboko da ih i ne primjećujemo.

Ovaj teret ne snose samo žene. Snose ga i muškarci. Patrijarhalne uloge muškarcima jednako tako dodjeluju ograde. Ona s najvećim posljedicama po muškarce jest možda ona u kojem muškarac nema pravo na emocije, već sve što mu se događa treba stoički podnositi. Ta koliko ste puta čuli one “čarobne” riječi nekom malom dječaku koji je plakao: “Ne plači ko curica!” Jednog dana kad sve te nataložene emocije podivljaju – eto agresije. Koju se potom često pravda time kako je ona kod muškaraca “prirodna”. “Hormoni” i “priroda” dva su najčešća izgovora koja koriste sustavi moći kako bi održali status quo. A ovaj drugi dio, onaj emotivni i neprerađeni, zanemaruje se. Patrijarhalni sustav voli načine razgovora kojima može sam sebe iznova obnavljati.

Prema patrijarhalnom sustavu, muškarci definiraju svijet. A ako muškarci definiraju svijet i uspostavljaju dominantni narativ, tada je žensko iskustvo sekundarno. Ne, tada je čak i žensko doživljavanje svog vlastitog iskustva sekundarno i dozvoljeno ga je zanemariti čak i na društvenoj razini. Kao što smo primijetili nedavno, čak i kad neka žena u Saboru iznese svoje iskustvo bolnog medicinskog zahvata bez anestezije, takvo se iskustvo ismijava, poništava, smatra nebitnim i još se ženu optužuje da je iznosila svoju bol javno, a trebala je, pretpostavljamo, šutjeti i trpiti. Jer, prema tradicionalnom poimanju ženskosti, to i priliči jednoj ženi.

U skladu s tim, na ženskoj strani jedna je od velikih ograda, kao i još uvijek tabu tema, uživanje žena u vlastitoj seksualnosti. Radi ovakvog pristupa ženskoj seksualnosti soljećima, kaže Wilson Schaef, žene i danas vrlo teško izlaze na kraj sa svojom seksualnošću. Žene vrlo malo znaju o svojoj seksualnosti zbog toga što su je oduvijek definirali muškarci. Budući da se tradicionalno smatralo da bi muškarci trebali znati i razumjeti sve, takvo se razmišljanje proširilo i na područje seksa. Žene su dopustile muškarcima na tom području postaviti osnovna pravila, kaže Wilson Schaef – da im kažu kako bi se trebale ponašati, osjećati i reagirati. Sama činjenica da je jedini ženski seksualni organ koji služi isključivo ženskom užitku –  klitoris- u svojoj potpunoj anatomiji spoznat tek 1998. govori dovoljno za sebe o tome koliko je dugo ženska seksualnost bila tabu tema.

Još je jedno od vjerovanja patrijarhalnog sustava da bi žene trebale skrbiti za druge. Ako ne skrbe o drugima, vrlo efikasan alat za guranje natrag u tu “ogradu” jest krivnja. Kako možemo biti tako sebične? Još jedna metoda izazivanja krivnje jest: Što je sa svim drugim potrebitim skupinama u svijetu? Wilson Schaef primjećuje kako se ženama ne daje za pravo da se usredotoče na svoje teškoće dok god na ovom svijetu postoje drugi ljudi kojima je potrebna pomoć. Jednako smo mogli primijetiti i kod javnog diskursa o ženskoj boli u bolnicama prilikom rađanja. Također, katkad čujemo da su ženska pitanja manje važna od klasnih ili rasni pitanja zbog toga što je ženski pokret bjelački srednjeklasni pokret te da je “istinska” potlačenost ustvari ona ekonomska.

Mi imamo svoje automobile, kuće, zdravu djecu i hladnjake krcate hranom. Zašto se žalimo? Pa što ako samo gubimo svoju dušu?

~Anne Wilson Schaef

Dok je neupitno da ekonomska potlačenost ženama otežava položaj, ovdje je potrebno postaviti pitanje i zašto bi se ekonomska potlačenost izjednačavala sa ženskom potlačenosti. Iako su oba validna i itekako postojeća, ta se dva problema ne bi trebalo izjednačavati. I ženama visokih primanja i višeg ekonomskog statusa i dalje se dodjeluju iste uloge koje se dodjeljuju i ženama nižih primanja i nižeg ekonomskog statusa, primjerice brige o drugima – samo što će se te uloge različito manifestirati ovisno o raspoloživim ekonomskim sredstvima. Ekonomski slojevi ne brišu ograde, samo ih pretvaraju u drugi oblik – i možda malo olakšavaju u slučaju viška novaca kojima žena s više novaca može platiti osobu koja čisti pa to ne mora raditi sama. No ona i dalje mora organizirati čišćenje. A pritom se zaboravlja da je i organizacija posla i dalje oblik brige oko drugih. (Na tu temu odličan strip na Guardianu možete pogledati ovdje).

Wilson Schaef primjećuje kako se ženama još nameću i određenje poremećenosti, nevaljanosti, suludosti, gluposti, odbojnosti i nesposobnosti. Primjerice: “Doista si poremećena!” , “Ti to jednostavno ne shvaćaš, zar ne?”, “Ti jednostavno ne znaš kako doista jest.” Još je jedna dosta česta ograda ona “agresivne žene”. Muškarci koji se zauzimaju za sebe, primjećuje Wilson Schaef, sposobni su i prodorni. Žene koje se zauzimaju za sebe odbojne su i agresivne. Muškarce koji otvoreno izražavaju mišljenja smatra se izravnima, a žene koje to čine kujama željnim kastriranja. I još jedna česta ograda: “U posljednje si vrijeme tako ozbiljna! Gdje je nestao tvoj smisao za humor?” Ova se ograda često primjenjuje kad se žene ne žele smijati na seksističke šale ili kad svoje teškoće i pitanja shvaćaju ozbiljno i iskreno im je stalo do njih. U radu na sebi, koji je također podložna dominantnim kulturološkim vjerovanjima, također se često ne uvažava žensko iskustvo, primijetila je Anne Wilson Schaef.  Kad bismo mogli vjerovati ženskim procesima, kakvi god bili, smatra ona, omogućiti ih, mogli bismo pomoći ženama da prođu kroz njih i prevladaju ih.

A s obzirom na to da se ženska opažanja kulturološki rijetko uvažavaju – osobito od strane “onih koji su bitni” – onda nam je tkao ženama i teško vjerovati samima sebi. S nama zacijelo nešto nije u redu kad ne prihvaćamo općeprihvaćenu stvarnost bjelačkog muškog sustava. Zato je bitno pokrenuti razgovor, kaže Wilson Schaef i tu bismo se složili. Tek kad žene počnu razgovarati, kaže Wilson Schaef, počnu uviđati da im je na raspolaganju i druga stvarnost. I dodala bih, ta je druga stvarnost nešto što je prvi korak na putu iscjeljenja i što se može upotrijebiti kao sredstvo otpora ovim sustavima moći koji su represivni i snažni i jaki – jer gradili su se stoljećima.

Zato, čujmo žensko iskustvo. I razgovarajmo o ženskim iskustvima! I ženskim ogradama. I muškim ogradama. I pokušajmo ih shvatiti ozbiljno, doživjeti ih i vjerovati im.

Više o temi u izvoru i preporuka za one koji žele znati više: Anne Wilson Schaef, Biti žena: patrijarhalni obrasci u ženskoj svakodnevnici, Planetopija, Zagreb 2006.