Alan Watts i zen budizam

alan watts zenAlan Watts bio je jedan od prvih tumača zena na Zapadu.  Ovaj nekonvencionalni mudrac imao je i posebno viđenje zena. Kakvo? Pročitajte u ovom članku.


Alan Watts me iznimno privukao. Ne samo njegove ideje, nego osobno on. Watts nije bio suhi, akademski filozof. Očiju poluzatvorenih i prodirućih kao onih Aleistera Crowleya, bio je pomalo lakrdijaš, kao i mislioc, sebe opisujući kao „duhovnog zabavljača“. Aldous Huxley opisao ga je kao „znatiželjnog čovjeka. Polu-redovnika a polu- upravitelja trkališta.“ Watts se u potpunosti složio s Huxlyevim opsiom. Nosio je srebrni štap iz čiste objesti, “visio” s Kenom Keseyem i Jackom Kerouacom (Arthur Whale iz On the Road njegova je parodija). Njegov engleski i glas bio je bogat i dubok, poput onog proroka, a njegov smijeh zvonak i zarazan.

Ali ono što me najviše uzbuđivalo bilo je njegovo učenje. Bio je, ako ne najraniji, a tada sigurno najistaknutiji prevoditelj istočnih filozofskih ideja na Zapadu. Njegove su interpretacije bile pomalo radikalne – primjerice, glavnu je zen ideju zazena (sjedenje satima u kontemplativnoj interpretaciji) odbacio kao nepotrebnu. „Mačka sjedi dok nije umorna od sjedenja, tada se diže, protegne i otiđe.“, bila je njegova opraštajuća interpretacija zazena. Malo manje opraštajuć je bio njegov komentar na zapadnjačke zen entuzijaste, kojima se izrugivao kao „Uštogljenu školu…koja izgleda vjeruje da se zen svodi na sjedenje na nepregledno sjedenje na dupetu.“ Nekome poput mene, kome je ideja nepreglednog sjedenja nezdrava, bilo je olakšavajuće pročitati tako nešto.

Watts je također odbacivao konvencionalne ideje reinkarnacije i popularno shvaćanje karme kao sistema nagrada i kazni koje se izvršavaju život za životom. Upravo je taj njegov radikalni pristup činio njegove ideje osvježavajućima – nije imao vremena za mudrost iz druge ruke, čak ni od onih koji su tvrdili da poznaju zen uzduž i poprijeko.

Ideja hodanja uokolo i mlaćenja sebe metaforičkim štapom strana je zen majstoru.

Mnoge zen ideje prerasle su u „new age“ filozofiju, i pretvorile se u „wishful thinking“, kvazireligiozne gluposti i narcističke fantazije „ja“-generacije. Ali prije nego što su je se dokopali bitnici i hipiji, zen filozofija, kakvu opisuje Watts, bila je jasno oblikovana, praktična, logična i na neke načine, čudno engleska u prizvuku, s obzirom na duboke primjese skepticizma i humora koje je sadržavala (Nikad nećete vidjeti kršćanske svece da se smiju. Ali mnogi poznati zen mudraci imaju osmijehe na licu, poput Buddhe).

Wattsovo viđenje zena

Zen i taoizam su više nalik psihoterapiji nego religiji, kao što je Watts objasnio u svojoj knjizi Psychotherapy East and West (1961). Radi se održavanju zdrave ličnosti u kulturi koja nas voli zapetljati u mnogo podsvjesnih logičkih paradoksa. S jedne strane, govori vam se da trebate biti „slobodni“, a s druge da biste trebali slijediti zahtjeve zajednice. Drugi primjer takvog paradoksa jest zahtjev da budete spontani.

Ove vrste paradoksalnih zahtjeva, prema zen spisima, proizvode unutarnju napetost, frustraciju i neurozu – ono što budizam zove dukkha. Watts je vidio svojim zadatkom da vas, kroz zen filozofiju, nauči da jasno razmišljate, da možete vidjeti kroz konvencionalno razmišljanje do mjesta na kojem vam um može biti na miru u kulturi koja kao da je dizajnirana na način da stvara tjeskobu.

No iako je bio zabavni pisac koji je svoje ideje prezentirao s briljantnom jasnoćom, Alan Watts je na svojim leđima imao težak zadatak – najviše stoga što su zen i taoizam tako fundamentalno kontraintuitivan zapadnjačkom umu. Zapadnim filozofima i laicima istočnjački mislioci često su nrazumljivi jer budistički mudraci ne stavljaju isti naglasak na snagu jezika, razuma i logike kako bi transformirali sebstvo ili da „saznaju“ nešto, na način na koji Zapadnjaci shvaćaju te riječi.

Zagonetke ili koani, o kojima zen mislioci pričaju, namijenjeni su tome da vas navede da pogriješite i shvatite koliko su riječi nedostatne – bez obzira na to radilo se o govornom jeziku ili unutarnjem dijalogu – u stvaranju smisla. Zen prednost daje intuiciji i mushinu, takozvanom praznom umu, pred planiranjem i razmišljanjem. Ideja je da se vaš um očisti od maye (što znači i iluzija i igra) i dakle stekne vrstu rezonancije ili instante refleksije (takozvani munen), što u doslovnom prijevodu znači sad/um/srce.

Takva vrsta razmišljanja često je strana zapadnjačkim filozofskim tradicijama, koje su nepovjerljive prema spontanosti, s obzirom na to da ona navodno vodi prema dominaciji brutalnih životinjskih instinkata i opasnih strasti. Ali ideja hodanja uokolo s metaforičkim velikim štapom s kojim se treba “žvajznuti” ako napravimo grešku ili nas ponesu emocije, strana je zen majstorima.

Zen su, na kraju krajeva, koristili samurajski ratnici, koji su, bez vremena za refleksiju, trebali odmah udariti  – ili poginuti. Intuicija je u zdravoj duši važnija od svjesne refleksije. Milijuni godina evolucije učinili su čovjeka nesvjesno mudrim, ne nesmotrenim. Slične ideje mogu se pronaći u modernim knjigama poput knjige naziva „Blink“, Malcoma Gladwella, koja vrijednost daje intuitivnim reakcijama.

Zen je nastao kao reakcija na visoko-konvenconalizirano i ritualizirano japansko društvo iz kojeg je izrastao. Watts, koji je odrastao u vrijeme kad je britansko društvo – skučeno, introvertirano i konvencionalno – nije bilo toliko drukčije od samokontrolirajućeg, „uštogljenog“ svijeta Japanaca. U takvom društvu, spontano ponašanje postaje nemoguće.

Riječ zen je japanski način izgovaranja chana, što je kineski način izgovaranja indijske sanskrtske dhyane ili sunye, što znači praznina. Ovo je sama osnova zena – da je sav život i egzistencija baziran na nekoj vrsti dinamičke praznine (što je perspektiva koju sad podupire suvremena znanosti, koja fenomene na subatomskoj razini vidi kako skaču u i iz egzistencije u „kvantnoj pjeni“.)

Prema tom pogledu, ne postoje „stvari“ – ne postoji razlika između materije i energije. Ako bilo što pogledate iz dovoljne blizine – čak i stijenu ili stol – vidjet ćete da je to događaj, a ne stvar. Sve se zapravo „događa“. To je također u skladu sa suvremenim znanstvenim spoznajama. Nadalje, ne postoji „mnoštvo događaja“. Postoji samo jedan događaj, s mnoštvom aspekata, koji se odvija. Nismo samo odvojeni ego u vreći kože. Izlazimo iz svijeta, ne u njega. Svatko od nas ekspresija je svijeta, ne stranac u stranoj zemlji, iverak svijesti u slijepom, glupom svemiru, kao što nas uči evolucijska znanost.

Naglasak na sadašnjem trenutku vjerojatno je najbitnija karakteristika zena. U našem zapadanjačkom odnosu prema vremenu, kada kompulzivno trebamo kopati po prošlosti ne bismo li iz nje naučili lekcije i onda ih projicirati u hipotetsku budućnost u kojoj se te lekcije mogu primijeniti, sadašnji se trenutak sveo na tanku krišku između nepregledne prošlosti i beskonačne budućnosti. U zenu se prije svega radi o proširenju sadašnjeg trenutka.

Izvor